Presuda koja se ne može masovno primijeniti

Doslovno primijenjena, prošlotjedna odluka Suda Europske unije koja se tiče načina na koji je Hrvatska upravljala migrantskom krizom 2015. i 2016. značila bi da svatko od oko 650 tisuća migranata koji su prošli kroz Hrvatsku, ali nisu dobili azil u Austriji, Njemačkoj ili nekoj drugoj državi članici EU može biti vraćen u Hrvatsku, a da ih Hrvatska pritom ne može vraćati u Grčku, posljednju članicu EU u koju su stupili prije Hrvatske. Ali to se neće dogoditi. Nikakve tisuće odbijenih tražitelja azila neće biti primljene natrag u Hrvatsku, bez obzira na presudu Suda EU, a dva su razloga zašto je to moguće spokojno tvrditi. Prvi je razlog, o kojem govori (premda nedovoljno obrazloženo, već samo ovlaš) i aktualni ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, “protek vremena”. Vremenski rokovi u kojima, primjerice, Njemačka može zatražiti od Hrvatske da preuzme natrag nekog odbijenog tražitelja azila već su prošli ako govorimo o ljudima koji su prolazili kroz Hrvatsku krajem 2015. i početkom 2016. godine. Što je bilo, bilo je. Odnosno, što je zatraženo (da se vrati u Hrvatsku), zatraženo je. No, ministar

Presuda Suda EU stavlja ponašanje Hrvatske u migrantskoj krizi onkraj zakona, a ponašanje Njemačke s ove strane zakona Nikakve tisuće odbijenih tražitelja azila neće biti primljene natrag u Hrvatsku, bez obzira na presudu Suda EU, a dva su razloga zašto je to moguće spokojno tvrditi. Prvi je “protek vremena”, a drugi je to što se Hrvatska, u mandatu Milanovićeve Vlade, pobrinula da ne ostanu nikakvi valjani tragovi o svakom pojedincu u migrantskom valu

Božinović ne otkriva koliki je broj takvih zahtjeva u kojima druge države članice EU traže da se pojedinci kojima su te države odbile azil vrate onim putem koji su i došli preko tzv. zapadnobalkanske migrantske rute. No, drugi razlog zašto je moguće mirno tvrditi da presuda Suda EU neće potaknuti val povrataka migranata u Hrvatsku je ovaj: za ogromnu većinu onih koji su prošli kroz Hrvatsku uopće ne postoje pravno valjani dokazi da su prošli. Hrvatska ih jednostavno nije registrirala u bazu podataka Eurodac, kroz koju sve države članice dijele podatke o osobama koje neregularno prelaze granice EU. Za tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića takva praksa očito je bila svojevrsni “osigurač” koji će spriječiti da se dio migranata vraća istim putem. Ako u Eurodacu nema podatka da je netko ušao u Hrvatsku, nitko od Hrvatske ne može poslije tražiti da ga primi natrag. Brojke su frapantne: od 557 tisuća migranata koji su 2015. prošli kroz našu zemlju, Hrvatska je u Eurodac unijela podatke o njih samo 813. Hrvatske Vlade koje su naslijedile Milanovićevu imale su ovakav skor: od 104 tisuće migranata koji su 2016. prošli kroz Hrvatsku (od toga 102,5 tisuće u prvom tromjesečju 2016., nakon čega je balkanska ruta zatvorena) podaci o njih 9803 su uneseni u sustav Eurodac. Očito svjesna odluka, donesena u Milanovićevoj Vladi, da Hrvatska jednostavno ignorira europske propise o unošenju podataka u Eurodac istovremeno ima i dimenziju genijalnosti i banditizma (kao što tu mješavinu, uostalom, imaju i neke druge odluke iz mandata te Vlade). Genijalnosti, jer se time onemogućuje kasniji masovan povratak migranata kroz Hrvatsku, što se može smatrati da jest u hrvatskom nacionalnom interesu jer Hrvatska ne bi mogla izdržati da postane posljednja EU-postaja za stotine tisuća odbijenih tražitelja azila. Banditizma jer se, jednostavno, radi o kršenju važećih propisa u takvim razmjerima kakvi nisu zabilježeni ni u jednoj drugoj članici EU, pa ni Grčkoj, Italiji ili Mađarskoj. A kršenje zakona je kršenje zakona. Moguća je, ali nije baš ugodna činjenica da se neka država članica EU bavi kršenjem važećih propisa tako olako, svjesno i zapravo s ponosom. Neki će reći: Da, ali Njemačka je prva počela kršiti europske propise o azilu, poznatije pod nazivom “dublinski propisi”. Istina, Njemačka je u kasno ljeto 2015., suočena s neugodnim scenama kaosa u Mađarskoj i scenama mrtvih migranata u hladnjačama u Austriji, odlučila privremeno ignorirati dublinske propise koji kažu da migranti moraju tražiti azil u prvoj državi ulaska u EU i početi, dakle suprotno slovu zakona, procesuirati zahtjeve za azil u Njemačkoj. Ali, postoji razlika (možda mala, ali ipak moralno velika) između toga da netko krši propise kako bi sâm priskočio i pomogao kako misli da najbolje zna i umije, i toga da netko krši propise ne kako bi pomogao (pojačano procesuirao zahtjeve za azil) nego kako bi do onoga koji pomaže (u ovom slučaju do Njemačke) doveo što veći broj zainteresiranih ljudi (migranata) u što kraćem roku. Sud EU smjestio je ponašanje Hrvatske u migrantskoj krizi na rub ili s one strane zakona, a ponašanje Njemačke s ove strane zakona. Iz presude, naime, proizlazi da odluka Njemačke da procesuira zahtjeve za azil zapravo ne predstavlja kršenje dublinskih propisa jer se radi o humanitarnim razlozima za odstupanje od tih propisa.