OREBIĆ
BIO SAM BANKAR, DAO SAM OTKAZ, NIKAD SE VIŠE NE BIH TAMO VRATIO
Kod školjkara nema faktora sreće, školjkari sve planiraju, oni su ljudi koji imaju plan. Točno znaju koje su školjke spremne za vađenje iz mora Zdjela puna kamenica. S nožićem u ruci, jednu za drugom, Mato ih otvara. Brzinom munje, brže nego što bismo mi otvorili paštetu... Kako je otvori, stavi je na tanjur. Supruga mu viče: – Daj šest komada, došli Talijani! I on ih uredno šest složi na tanjur. Sjedimo u njihovoj ribarskoj, odnosno školjkarskoj kućici, tik do mora. Vani mala terasa, gosti dolaze, kupuju dagnje i kamenice, neki sjednu, probaju odmah. – Imam prijatelja s Iža. On je za ovim stolom znao pojesti i 125 komada u jedno poslijepodne. Pazi, 125 kamenica! Pa kako to? – Svjetski je fenomen. I još mi veli: “Mato, mogao bih ja i više, ali mi je žao gledati kako se mučiš otvarajući ih. A znaš, još nisam imao ovakav grif – smije se Mato Ledinić (66). Na Pelješcu smo, u uvali Sutvid. Odnosno Sveti Vid, skratilo se s vremenom. Na mjestu gdje... – Žive najkvalitetnije kamenice na svijetu! Ove na stolu, koje gledaš. I ne kažem ja to jer su meni dobre, već je to vrsta koja se još jedino tu zadržala. Najelitnija, najbolja, najfinija...
Svaki tjedan kontrole
Je l’ to Ferrari među kamenicama, pitam? – Ma Ferrari, Lamborghini i Porsche u jednom – poentira Mato. Kaže da je jedino u uvali Maloga Stona voda ostala netaknuta. Čista. A čim je nešto zagadi... – ...kamenice nestane. To se dogodilo mnogima, a eto – jedino je još u ovom kraju ima. Ima i na Novom Zelandu, ali nije ova vrsta. Govori mi kako mu kontrole dolaze svaki tjedan, a ja velim: – Ma manje važno. – Ne! Važno je. Piši... Dakle, kontrola iz Ruđera Boškovića iz Splita dolazi svaki tjedan, analizira školjke i more. To znači da nema nikakvog muljanja! Najbolje su! Otvara on kamenice, stavlja ih na tanjur, Talijani vani na terasi naručuju još šest komada... A je li istina da je kamenica afrodizijak? Ima li tu dokaza, pitam. – Ima! To je muška hrana. Supruge rado svojim muževima kupuju kamenice. I gledaju ih kako jedu. Vesele se što ih jedu... – govori kroz smijeh. Razumijem što hoće reći, zašto se gospođe vesele kad vide muža sa školjkom u ruci. Odlaže zdjelu s kamenicama, uzima kavu, sjeda sa mnom za svoj stol u kuhinji i nastavlja priču: – Moja je kći čak pronašla i biser! Jela kamenicu pa osjetila nešto tvrdo. A kad ono, na jeziku prona-
đe bijeli biser! Ma manji od glave šibice. Čuj, bio je toliko mali da se izgubio tu negdje u kući. Izgubili ste tu biser, pitam i gledam po podu, možda ga spazim. – I ja sam pronašao jedan, bio je crni. I njega smo izgubili. Šteta, nije to vrijednost, već prava rijetkost. Uđe malo pijeska, ona ga omota sedefom. Pa nisu ove naše bisernice kao u Tihom oceanu... Izlazimo iz kuće, sjedamo na barku, a on rukom pokazuje uvalu poznatu po najkvalitetnijim kamenicama na planetu. – Znaš, ove su se kamenice jele i na bečkom dvoru Franje Josipa. Živjela je tu obitelj Bjelovučić, te kamenice pakirala u slamu, brodom bi odlazile do Trsta pa kopnom za Beč. Znaš, ako je kralj to jeo, nema greške! A jedan, tu iz mjesta, on je mogao pojesti i 500 komada! Taj bi prvo pojeo zubaca od pet kilograma pa još 500 kamenica, to ti je otprilike tri kilograma mesa. Koja je cijena kamenice? – Par kuna. Nekoliko kovanica. Jednoznamenkast broj... – veli i odmahuje rukom. Objašnjava kako kamenici, ali i dagnji, treba dvije do tri godine da naraste.
Fućkaš papire i administraciju
– I jedna i druga školjka hrane se planktonima. Srećom, jedu različite vrste planktona pa mogu egzistirati jedna kraj druge, ne pojedu si večeru. Inače, školjka je inertna, meso je bez krvi, ne diše... Jedini je problem – orada! E, ako nalete, one u jednu večer mogu pojest tonu školjaka! Tonu... I ne možeš im ništa. Koja je razlika između školjkara i ribara? – Kod nas nema faktora sreće. Osim tih predatora, orada. Znači, nema onoga hoću li što uhvatiti ili ne. Mi sve planiramo, točno znamo gdje su školjke spremne da ih izvadimo iz mora. Sami određujemo tempo rada. Mi školjkari, ovdje nas je oko 70, mi smo ljudi koji imaju plan. A život na Pelješcu, pitam ga. Kako je ovdje? – Mir, tišina, priroda nije zagađena, klima je ugodna. Nema stresa. Ali bojim se da će to još trajati kratko... Da će se i to uskoro promijeniti. Cijeli život vadite školjke? – Ne, bio sam bankar! I paralelno, tri desetljeća, uzgajao školjke. I onda sam dao otkaz u banci, otvorio obrt i vratio se u svoje mjesto. I znaš, ne bih se više vratio u banku da mi daju plaću od 50 tisuća kuna! Ma fućkaš ti administraciju i papire, ovo je život. U prirodi. Miru i tišini. Ti, more i barka...
Kamenice su muška hrana, supruge gledaju kad ih muževi jedu i samo se smiju