Kapetan Rudeša oduševljen je psihološkim pristupom trenera
Skromnost i jednostavnost vrline su koje dijeli s Inakijem Alonsom, a svojim iskustvom pomaže mlađim suigračima
Plan je bio biti šest mjeseci u Rudešu, ali ostao je sad već godinu dana i s perspektivnim klubom došao do prve lige HNL-a Vjerojatno će svaki malo bolji poznavatelj nogometa znati dio priče o Leonardu Mesariću. Jer, kad imate netipičnog nogometaša, onda je on uvijek zanimljiv i, koliko god željeli pričati o nogometu, jednostavno se ne može pobjeći od priča o igraču koji je magistrirao, upisao doktorat iz pedagogije kojeg je trenutno stavio po strani, bavio se glumom, govori strane jezike, a igrao je među ostalim u Zagrebu, Lokomotivi, TŠK-u, Dinamu, iranskom Fooladu, a danas je kapetan Rudeša, novog prvoligaša. U taj klub stigao je iz Irana.
Povratak u Zagreb
– Duga je to priča, no vraćao sam se u Zagreb, Ante Tomić me preporučio, zvao me i Igor Bišćan i dolazak u Rudeš činio mi se kao dobra opcija na šest mjeseci, pa su se potom posložile još neke privatne stvari i ostao sam još šest mjeseci i eto me još uvijek ovdje – kaže kapetan Rudeša, kluba koji je ispisao lijepu priču, ušao u Prvu HNL i već u prva dva kola protiv Osijeka i Rijeke pokazao da nije zalutao u to društvo. – Težak je to bio put iako mi nismo ni imali velike planove ni visoke ambicije. No trebali biste biti zadovoljni bodom u Osijeku, dobrom partijom u Rijeci. – I zadovoljni smo, nitko to od nas nije očekivao, no sad se ‘dižu obrve’. Vidjet ćemo kako će ići dalje. Trener vam je Španjolac Inaki Alonso, kakvi su vam dojmovi? – Odlični, ima puno drukčiji pristup, ne samo u nogometnom smislu već pogotovu psihološki. To su zapravo kod trenera nijanse, svaki ima nešto svoje, ali meni je s njim jako zanimljiv taj psihološki pristup jer to mi je zapravo i struka, tako da zapravo uživam. U svojoj igračkoj karijeri bio je suigrač Igoru Bišćanu u Dinamu, a onda mu je Bišćan bio trener prve godine u Rudešu. Kakva je razlika biti s Bišćanom suigrač i kad vam je on ‘šef’? – Različite su to stvari. Kad mi je bio trener, pokušavao sam mu biti od pomoći. Jednostavno sam se stavio u ulogu igrača i tako se ponašao iako je naš odnos bio malo drukčiji nego klasični odnos trener-igrač, jer smo u razgovoru prisniji i otvoreniji. Dvije godine Mesarić je proveo u Iranu, koliko je to drukčiji svijet od našeg? – Puno je drukčiji, nekako je sve naglavačke, ali ne u negativnom smislu. Meni su puno pomogli naši treneri, Skočić i Mathias Chago. Kulturološki je sve drukčije, a opet – jako vole nogomet, puno ulažu u njega, ne financijski kao Emirati ili Katar, ali ulažu u mlade selekcije, žele biti broj jedan u Aziji. Zasad još nisu, ali eto, već su izborili Svjetsko prvenstvo.
Hobiji za profesionalce?
Znamo da ste učili i perzijski uza sve jezike s kojima baratate. – Jooj, volio bih da se razjasni, nisam nikakav poliglot, razumijem nekoliko jezika, ali daleko je to od toga da ih sve govorim. A gluma? Znamo da ste iskusili i život na ‘daskama’? – I to sam u jednom trenutku morao ostaviti po strani, bilo je to vrijeme kada sam došao u Dinamo, tada su mi obveze u nogometu postale drukčije. Ali to mi je divno iskustvo, no jednostavno sam morao odlučiti. Vidite, može igrač učiti strane jezike, može se baviti i drugim stvarima, ali nekad je stvarno teško povezati sve to. U nogometu te jednostavnost može daleko dovesti, ali onda se ne možeš baviti nekim stvarima jer ti odnose fokus s nogometa. Mesariću su 34 godine, iza sebe ima bogato i nogometno i životno iskustvo. Kad razgovarate s njim, osjećate nekakav mir, staloženost... Vjerujemo da će to prenijeti i mlađima, dakle da će ostati još u nogometu. – Zapravo, nogomet je divan i želim što dulje u njemu ostati iako to sad malo možda zvuči sebično. Ali zdravlje me služi, dobro se osjećam i – idemo dalje – kazao nam je Mesarić.