Katastrofičari su razočarani, ali praktičari su još proljetos znali – ekonomski je rast nezaustavljiv
Dolazak Velike recesije u Hrvatsku, koji se najprije manifestirao padom izvoza i otpuštanjem radnika u izvoznim tvrtkama, a zatim drastičnim padom prometa u domaćoj maloprodaji i rastom štednje u bankama, šokirao je hrvatske političare. Dva dana nakon što je objavljen pad BDP-a u prvom kvartalu premijer Ivo Sanader podnio je ostavku. Uslijedile su rasprave u kojima se golema većina hrvatskih ekonomista zalagala za prilagodbu krizi rezanjem državne potrošnje i štednjom na svim razinama. Tek su rijetki, poput akademika Zvonimira Baletića ili predsjednika Hrvatske gospodarske komore Nadana Vidoševića tražili da se Vlada i Hrvatska narodna banka krizi odupru aktivnim fiskalnim i monetarnim politikama, ali su ih kolege ekonomisti na vlasti ismijali i izvrijeđali kao neznalice. Naposljetku, ni jedna hrvatska Vlada formirana nakon 2007. nije pokrenula nikakvu prepoznatljivu i dovoljno snažnu ekonomsku politiku kojom bi ublažila i otklonila posljedice financijske panike i Velike recesije. Monetarne vlasti nastojale su očuvati fiksni tečaj kune prema euru pa se nisu usudile panici suprotstaviti povećanjem količine domaćeg novca u optjecaju, a posljedica je bila strahoviti skok kamata na međubankarske kredite. Konačno, Hrvatska nije zabilježila pad BDP-a samo u 2009. nego i u 2010. i 2011. Silina i dugotrajnost Velike recesije u Hrvatskoj, na koju se 2011. nadovezala velika europska dužnička kriza s epicentrom u Grčkoj, ostavila je na hrvatsko društvo teške i dugotrajne posljedice. Stopa nezaposlenosti udvostručila se, s 9 posto u 2008. na 17,5 posto radnog sposobnog stanovništva u 2014., i do danas se nije spustila na pretkriznu razinu. Najgore je što se sve manje hrvatskih građana odlučuje imati djecu: do 2009. broj živorođene djece godinama je rastao, sve do 44.577, a od tada se neprekidno smanjuje. Zapošljavanje na neodređeno vrijeme postalo je rijetkost, dominira rad na određeni rok ili sa skraćenim radnim vremenom, po ugovoru i slično, a i to u najslabije plaćenim i sezonskim uslužnim djelatnostima. Iseljavanje stanovništva poprima alarmantne razmjere. Hrvatska je već četvrtu godinu članica Europske unije, ali se nikakva konvergencija još ne vidi. Unatoč svemu tome, interes hrvatske javnosti i ekonomske struke za uzroke i mehanizme Velike recesije gotovo je posve iščezao.
Ljudi koji su svakodnevno prirodom posla na prvim linijama gospodarskih bojišnica imaju dobar osjećaj i čitav skup pomoćnih analitičkih alata kojima nepogrešivo procjenjuju ukupne gospodarske trendove. Daleko prije od agregiranih podataka DZS-a oni će vam reći kakvo je najnovije stanje u gospodarstvu. U pravilu su dva do tri mjeseca brži od službene statistike. Sadašnje iznimno pozitivne ekonomske trendove predvidjeli su još u proljeće. A ti su trendovi zavidni. Što god uzeli, kreće se u pozitivnom smjeru. Industrijska proizvodnja, izvoz roba, osobna potrošnja, stopa nezaposlenosti, proračunski manjak, javni dug, kamatne stope… Turistički rezultati su doslovce čudesni, s povećanjima koja su nadmašila i najoptimističnije prognoze istinskih insajdera. Pojedine grane industrije bilježe dvoznamenkaste stope rasta. Ima kompanija koje usred ljeta bilježe povećanja prodaje i izvoza više od 30% u odnosu na ambiciozni poslovni plan. Sve su to čvrsti podaci, stvarnost. Brojni analitičari time su iznenađeni. Očito im prognostički modeli pate od strukturnih slabosti. Ili su im inputi za egzogene varijable bili stravično nerealni. Vjerojatno jedno i drugo. Jedna od teško promašenih varijabli i ona je koja povezuje krizu u Agrokoru s ukupnim kretanjima. Većina se olako prepustila simplificiranim relacijama predviđajući veći ili manji ali uvijek negativan doprinos te krize rastu BDP-a. Previdjeli su ono što spomenuti praktičari nepogrešivo namirišu – fundamentalni zaokret u načinu poslovanja i povjerenje u nosioce procesa ozdravljenja sustava Agrokor. Za razliku od analitičara, praktičari su ispravno procijenili da njihova nova pozicija može biti samo povoljnija u odnosu na prijašnju. Problemi su se konačno počeli rješavati, na Veliki petak plaćene su tisuće dospjelih faktura. Logična reakcija bila je povećana proizvodnja dobavljača koji su konačno primili kune za isporučenu, prodanu i 100% naplaćenu robu. Naravno, legitimno je pitanje – a kako bi se oni ponašali da privremena uprava nije osigurala taj novac? Pitanje je doista tek retoričko. Da nije bilo tih milijunskih “uskrsnica“, danas bi sasvim sigurno bili u kaosu nekontroliranog raspada dobrog dijela gospodarskih subjekata uz popratne (opravdane!) masovne prosvjede tisuća zaposlenih. Zato me čude reakcije pojedinih analitičara koji ne vide ni “mat u dva poteza“sa samo tri figure na ploči. Ako im drugi primjeri nisu dovoljno dobre ilustracije stupnja u zadnji čas izbjegnute katastrofe, neka pokušaju zamisliti današnju situaciju u Belju koje ništa nije zasijalo jer traktori nisu imali gorivo. A nisu ga imali. Neka pokušaju zamisliti Konzumove dućane bez svježeg voća i povrća. A ne bi ga bilo bez “uskrsnica”. Neka pokušaju zamisliti situaciju u proizvodnim kompanijama kojima jedni vjerovnici plijene strojeve i zalihe, drugi preuzimaju pakete dionica, a treći istovremeno pokušavaju aktivirati jamstva u iznosima desetak puta većim od vrijednosti same kompanije. I sve to u zemlji koja, kako sam pisao ranije, nema pravog otvarača za konzerve, koliko god se mi zavaravali da je naše sudstvo upravo taj otvarač. Pokušajmo to reći na drugi način. Sve dosadašnje prognoze analitičara u sebi su sadržavale implicitnu pretpostavku o nastavku strukture kakva je opservirana u prošlosti. Uključujući i Agrokor sa svim svojim “dionicima“, od kojih će neki postati i dioničari. Ta je struktura nakon financijskog sloma u bitnome promijenjena. Kao i u mnogim manjim kompanijama koje su prošle (pred)stečajnu proceduru. Danas su, samo primjera radi, Spačva ili Dalekovod potpuno drugačije kompanije u odnosu na ono što ih je karakteriziralo prije četiri godine. Bolje, zdravije, urednije, europskije… Plaćaju na vrijeme, kao što i naplaćuju, do jučer samo u izvozu, od danas i u Agrokoru. Stoga je logično zaključiti da su “lex Agrokor“i njegova uspješna provedba podigli stupanj poslovnog optimizma i povjerenja i, suprotno pojednostavljenim shemama, dali pozitivan doprinos gospodarskom rastu. Brojke su neumoljive.
Što god uzeli, kreće se u pozitivnom smjeru: stopa nezaposlenosti, industrijska proizvodnja, osobna potrošnja...
Dežurnim kritičarima i katastrofičarima ostaje tražiti dlaku u jajetu ili kritizirati Vladu za negativne pokazatelje koji su potpuno izvan njenog dosega ili bilo kakvog utjecaja. Poput demografskih trendova. O kojima sam učio još davne 1976. godine. Nažalost, realizirala su se predviđanja tzv. demografske tranzicije napravljena prije više od četrdeset godina. Dodajte tome migracije, kao ulaskom u EU konačno ostvarenje našeg sna o “slobodnom kretanju ideja, robe, kapitala … ali i ljudi“, i dobijete upravo onaj migracijski saldo koji ste do jučer zagovarali kao jedan od najjačih razloga ulasku u EU. A sada to smatrate nacionalnom katastrofom i optužujete Vladu koja baš ništa nije mogla učiniti. Taj naizgled nesavladiv zadatak tek je čeka.