Š

to se Hrvata tiče, tek će rijetki zamjeriti hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović što je na svečanosti u Kninu kazala da nam je žao svakog života, i srpskog i hrvatskog, svih koji su poginuli u Oluji i Domovinskom ratu. Većina će se složiti i s tvrdnjom da se Hrvati ne vesele ničijoj tuzi, kao što će se istodobno složiti i s izjavom premijera Andreja Plenkovića da Hrvati ne daju na Oluju kao što ni hrvatski branitelji nisu dali na Hrvatsku. Većina će se složiti i sa stavom kninskoga gradonačelnika Marka Jelića koji kaže da se treba pokloniti i srpskim žrtvama. Složit će se s takvim stavovima zato što oni nimalo ne umanjuju činjenicu da je Oluja za nas bila časna pobjeda za pravedan cilj. Premda sada mnogi ove stavove prenose kao svojevrsno čudo, i prošle je godine Grabar-Kitarović kazala na istome mjestu kako “poštujemo svaku žrtvu i svaki ljudski život je jednako vrijedan i ista je tuga svake obitelji za svojim najmilijima”. No, istodobno je, kao uostalom i ove godine, predsjednica dodala da se mora znati da je “Oluja bila i povijesno će ostati politički opravdana, etički čista i vojnički briljantno izvedena oslobodilačka operacija na hrvatskom državnom teritoriju”. Sve ovo izrečeno u političkoj praksi može se svesti

U Hrvatskoj smo sazreli do toga da žalimo za svakim izgubljenim životom, no u Srbiji, izgleda, žale samo za srpskim žrtvama, onima iz 1941. i 1995.