Traži se “povratak pisme” na Prokurative, a Splitski je festival sve atraktivniji
Splitski festival ima dugu povijest i još uvijek je jedan od najjačih domaćih festivala čija je televizijska gledanost svake godine velika. Kao što je veliko i zanimanje i za brend Splitskog festivala koji je prirodno uglavljen u lokalnu tradiciju, što daje prostora za strastvene reakcije “za” i “protiv” po medijima. Jer Splitski je festival i jaka platforma za nove autorske pjesme, pa se i festivalski CD redovito dobro prodaje. No, kao što na kraju ispada da su požari pokraj Splita jedino što može ujediniti Torcidu i Bad Blue Boyse, koji potom zagrljeni i u slozi hodaju po Rivi i fotografiraju se u majicama suprotstavljenih klubova, tako su i Splitski i Zagrebački festivali uspjeli ujediniti domaće glazbene profesionalce.
Ishitreni Hegedušić
Do te mjere da je pred dvije sezone Splitski festival na inicijativu Večernjeg lista prvi put revijalno održan i u zagrebačkoj dvorani Vatroslav Lisinski pred zagrebačkom publikom. No, ako se profesionalci i slažu u nečemu, uvijek ima amatera koji misle drugačije, znaju najbolje o glazbi, sportu i politici i u stanju su javno prozivati profesionalce. Na što, dakako, imaju potpuno pravo, jer svatko ima pravo reći svoje mišljenje, ali bi iza njega ipak trebalo ponuditi i kakvu-takvu argumentaciju, a ne samo volim ga/ne volim ga teoriju ljutog obračuna. Uglavnom, estradna scena kod nas još uvijek proizvodi glasne reakcije pobornika i protivnika koji prigovaraju svemu i svačemu, i kad ima i kad nema razloga za to. Zadnji primjer je haranga na Splitski festival koja se odmotavala tjednima prije festivala – od poziva na bojkot do poziva za demonstracije na presici festivala i godišnjoj skupštini Hrvatskog društva skladatelja u Splitu ovog proljeća, na kojoj su, vidi vraga, sjedili upravo profesionalci koji su imali drugačije, i statutarno legitimno mišljenje o cijeloj priči nezadovoljnika. Priči koje zapravo i nema, ali u sezoni medijskih “kiselih krastavaca” svaka se tema može učiniti atraktivnom, pa je nastavak stigao i nedavnim izjavama o ovogodišnjem festivalu. Uglavnom, sve ono što se i glazbenim kritičarima koji nisu pretjerano skloni festivalima činilo dobro napravljeno, za neke je bilo potpuno nebitno. Kao što je na prošlom Zagrebačkom festivalu cijenjeni Hrvoje Hegedušić ishitreno reagirao i u kameru rekao kako su nekada „u žiriju sjedili visokoobrazovani ljudi“, „da su se pisale note“, kao da ovi danas u upravi festivala ne znaju note, iako se i glazbeno i tehnološki radi o daleko zahtjevnijim programima spram nekada. Zaboravljajući usput da je nekadašnja zabavnoglazbena festivalska scena često bila banalni bofl i bedasto tralalakanje puno rupa u lošim metaforama i lakim notama. Tako se i za protekli Splitski festival od nekih lokalnih nezadovoljnika tražilo “povratak pisme” na Prokurative, kao da se tamo slušaju turbo-folk narodnjaci. Naravno, znamo da su ljudi tražili povratak atraktivnijeg materijala, samo vidi vraga, baš zadnjih par godina od kad mu je direktor Tomo Mrduljaš – koji, naravno, kao kolateralna žrtva i istureni igrač trpi najviše zajedljivih primjedbi nezadovoljnika – Splitski se festival, kao i Zagrebački, bitno poboljšao, doveo na scenu stare prvotimce i davne pjevačke zvijezde, jake lokalne autore i nove skladatelje, nove pjevačke zvijezde i postao atraktivniji publici nego je to bio dugo godina unazad.
Koje to pjesme ne valjaju?
Sve se može konkretno provjeriti na festivalskim CD kompilacijama, pa bi bilo dobro da netko kaže koje to pjesme ne valjaju? Ne samo to, a znam jer sam bio u Splitu na par festivalskih izdanja zadnjih godina, osim tristotinjak prijava za završnu festivalsku večer, trodnevna fešta digla je ljestvicu kvalitete ne samo u natjecateljskom dijelu nego i popratnim programima, retrospektivama posvećenim Jakši Fiamengu, ili večeri “pROCKurative” i obradama pop i rock-klasika s prethodnih festivala, samostalnim koncertima Olivera i 2Cellos, Parnog valjka, Gibonnija i drugih. A sve to na krcatim Prokurativama pred publikom kojoj se to očito dopada. A nije lako biti stilski i žanrovski raznolik i zadržati legitimitet starog festivala zabavne glazbe s prepoznatljivim štihom. Budući da je Split jedan od ključnih hrvatskih gradova za razvoj pop-glazbe, Splitski festival, njegovo usmjerenje i realizacija svima je vidljiva. Čini se da se odlično drži, ali u “svojatanju” festivala nataloženom godinama očito je nemoguće izbjeći ljute medijske borbe. I da ponovimo – svatko ima pravo reći svoje mišljenje, ali ga mnogi govore u svrhu potpaljivanja medijskog “požara”. Srećom, ipak manje opasnih od onih pravih.
Ispada da samo požari pokraj Splita mogu ujediniti Torcidu i Bad Blue Boyse, a Splitski i Zagrebački festival domaću estradu