RADOJKA ŠVERKO
Obitelj je najveće blago i doista sam sretna što imam predivnu i brojnu obitelj, a posebno se ponosim time što sam nona
Razgovarala: IVA STILINOVIĆ GRAHOVAC
već tada bio raskošan? Tko vas je prvi uočio?
Prvi me uočio voditelj osnovnoškolskoga zbora u mojem Buzetu, profesor Branko Jirasek, te mi je pružio priliku da budem solistica toga zbora. Potom su uslijedila neka natjecanja, a moj prvi profesionalni nastup bio je kada sam imala 19 godina. Upravo 50. obljetnicu profesionalnoga rada obilježavam ove godine. Što se glasa tiče, on se mijenjao tijekom vremena. Znate, umjetnik se traži i istražuje vlastite mogućnosti, pa se time mijenja i glas. Da ne govorim o tome da vrijeme i godine djeluju na govorni odnosno pjevački aparat. Nasreću, ne uvijek negativno.
Biti glazbenicom, rekli ste jednom prilikom, tada se, u vašoj mladosti, smatralo neprimjerenim zanimanjem za djevojke...? Kako ste se borili s tim predrasudama u tadašnje vrijeme?
Iskreno, nisam razmišljala o tome. Pjevanjem sam se počela baviti iz potrebe – one umjetničke, ali i životne, kako bih se prehranila. Pritom nisam dala mjesta bilo kakvim sumnjama ili predrasudama, pogotovo jer sam svoj posao uvijek časno obavljala.
Sudjelovali ste na mnogim svjetskim festivalima, kakva sjećanja nosite, primjerice, s festivala u Rio de Janeiru 1970. ili s festivala Atlantica na Tenerifeu?
Moram priznati da sjećanja s godinama blijede, ali još su mi u memoriji sličice s velikih pozornica, s velikim orkestrima, visoke razine profesionalnosti i organizacije, te sve sile talentiranih ljudi iz cijeloga svijeta. Drago mi je da mi je profesija omogućila putovanja u neke zemlje i gradove koje inače vjerojatno nikada ne bih mogla posjetiti.
Tko vam je tada, dok ste bili mlada djevojka na početku karijere, bio uzor?
Zapravo, nisam imala uzore. Slušala sam mnoge glazbenike, koliko mi je to s obzirom na tadašnji standard bilo moguće, te učila od svakog od njih, no ipak sam se od samih početaka trudila svakoj pjesmi dati vlastiti pečat. Mislim da je to ključno, a danas mladi često kopiraju druge pjevače, umjesto da glazbom i interpretacijom pokažu svoj karakter.
Tko je vaša najvjernija publika? Jeste li ikada dobivali pisma obožavatelja ili možda ljubavna pisma obožavatelja, možete li nam otkriti?
Pisma obožavatelja sam dobivala. Danas rijetko dobijem prava pisma, no tu su zato lijepe poruke koje mi poklonici ostavljaju na mojoj stranici na Facebooku. Posebno mi je drago dobiti poruku podrške mojih kolega, a također se trudim pratiti što drugi rade te im čestitati na uspjesima.
Prošli ste kroz sve glazbene žanrove, no u kojem ste se zaista pronašli, onako do srži?
Vrlo mi je teško odgovoriti na to pitanje. Doista, prošla sam kroz mnoge glazbene stilove i svaki put sam se trudila usavršiti. Kada bih trebala odabrati samo jedan, ne bih se mogla odlučiti. Mislim da je upravo ta raznolikost jedna od karakteristika po kojoj me publika prepoznaje.
Pjevali ste i na inauguraciji predsjednice, osvajali nagrade, kakav je osjećaj biti priznat, osvojiti nagradu za svoj rad, priznanje publike i struke... kako biste to opisali?
Mislim da bi svatko, bez obzira na to kojim se poslom bavi, ako ga zaista radi časno, pošteno i profesionalno, trebao biti nagrađen i priznat. Uvijek mi je drago dobiti neko priznanje, ali ponekad mi lijepa poruka i podrška kolega, što sam već spomenula, mnogo više znači. U svakom slučaju, nagrade i priznanja samo su mi poticaj da radim i dalje te znak da sam na dobrom putu.
Imali ste priliku živjeti i u drugim državama, u kojoj državi se možete zamisliti danas i je li vas srce oduvijek vuklo prema domovini?
Ne bih mogla zamisliti da dulje živim ni u kojoj drugoj zemlji osim Hrvatske. Dom je ipak – dom.
Što vaša djeca kažu za mamine uspjehe, kako ste usklađivali karijeru i obiteljske obveze?
Trudila sam se da moja djeca što manje osjete činjenicu da im je majka javna osoba. One se ponose mnome, no ponosile bi se i da se bavim bilo kojim drugim poslom. Što se usklađivanja karijere i obitelji tiče, to čine mnoge druge žene i u tome nisam iznimka. Ako vam je dovoljno stalo, te uz malu pomoć obitelji, sve se da uskladiti.
Danas ste i baka. Mnogi kažu da je to najljepši osjećaj na svijetu jer se “unuci obožavaju, a ne odgajaju”. Kako je kod vas?
Imam sreću što sam nona, odnosno baka, već gotovo tri desetljeća. Imam prekrasnu unuku koju su moja kći i zet zaista dobro odgojili i s kojom rado provodim vrijeme. Sve u svemu, blagoslovljena sam prekrasnom i brojnom obitelji.
Vaš je glas vaš alat, sredstvo za život, jeste li ikada razmišljali što ako vam glasnice otkažu, ako zakažete?
O, pa to mi se već dogodilo početkom sedamdesetih. Liječila sam se tri i pol mjeseca tijekom kojih sam morala šutjeti. To mi je bilo strašno, ne samo radi moga posla, već i zbog svakodnevne komunikacije. Na svu sreću, takvo što mi se više nikada nije ponovilo.
Donose li godine zaista mudrost i što biste možda promijenili u vašem životnom putu da vam je tada bila današnja zrelost?
Ne bih ništa mijenjala. Sve moje životne odluke gradile su umjetnicu i osobu kakva sam danas.