DUBROVNIK
TURISTI VOLE MISTIČNE PRIČE O DUHOVIMA I TURU KROZ UKLETI GRAD
Ovdje su se okupljali masoni, domaći su ih zvali negromanti jer su nosili crne frakove Ove mistične priče mnogi turisti vole, a sve su ih stoljećima bilježili kroničari grada
Ne tako davno, 2011., u samostanu Visia nadzorna kamera je snimila sjenku, a Dubrovčani su odmah prepoznali duha
Vriskovi u noći, zveket lanaca, škripanje lustera, koraci u mraku napuštene kuće. Duhovi bez glava... Ukleti Dubrovnik. Lokalna mistična priča koju od ovog ljeta turistima prenosi Marija. Dvosatna turistička tura uključuje večernju šetnju i priču, ali je samo za one najhrabrije. Evo, na primjer, jedne priče s Boninova. Istina, nije s ture, ali ilustrira o čemu se ovdje radi. Dakle, mistična priča iz Dubrovnika. Netko doktoru kuca na vrata. On otvara, a žena na pragu mu kaže: – Doktore, pomozite, čovjeku je tu u susjedstvu pozlilo! On jurne, odjuri do kuće, spasi čovjeka. I tada ga druga žena, koja ga je tamo dočekala, pita: – Hvala vam! Ali kako ste znali da je njemu loše? Samo ste se pojavili na vratima, nitko vas od nas ukućana nije pozvao. – Kako ne? Zvali su me, došla mi je maloprije na vrata jedna plavokosa gospođa. – Plavokosa? Ne razumijem sad više ništa – kaže žena. On pogleda po kući i vidi sliku na zidu. I poentira: – Evo, ona! Prije pola sata. Žena sva u čudu, gleda njega, gleda sliku na zidu. – Ona?! To je moja majka, umrla je prije dvije godine... To je priča s Boninova. Kad takve priče čuješ, bile one istinite ili ne, malo te uhvati strah... No idemo na turu. Ukleti Dubrovnik. S Marijom Milovac (35). Prepoznat ćete Mariju, na Stradunu, odjevenu u crni plašt, s fenjerom u ruci. Oko nje turisti sa svijećama. U očima im vidiš da upijaju priču. Ogromne zjenice, u strahu su velike oči... – Čuj, priča nije rekla-kazala, sve je to negdje zapisano, povjesničari iz grada to su skupljali, bilježili, no ove moje priče znaju tek rijetki Dubrovčani... – govori Marija. Turisti su otišli, hodamo sami. Krećemo s Boninova. Pokazuje na kuću pokraj groblja. – Vjeruje se da su se u ovoj vili okupljali masoni, i to u doba prije Napoleona, dakle prije nego što je 1806. okupiran grad. Njihovo je djelovanje, a zvali su se Ilirska zvijezda, bilo političko, pripremali su teren za dolazak Francuza. No domaći to nisu tako vidjeli. Bojali su se. Vjerovali su da su čarobnjaci, da u ovoj kući lete na metlama, da imaju mračne rituale, zvali ih negromanti jer su nosili crne frakove... – govori Marija pa pokazuje na groblje. – Tu, gdje je sada groblje, nekad je bila javna kuća. Na ovom mje- stu bila je obitelj Altesti, a jedan od nasljednika počeo je dovoditi kurtizane iz svih krajeva Europe. Funkcioniralo je to sve dok nije stigla prostitutka u koju se zaljubio. Tada su napustili vilu i zauvijek otišli iz grada – pokazuje na groblje pa na susjednu kuću: – Vjeruje se da je u kući još duh ruske kneginje Elizabete Tarakanove koju su Dubrovčani potjerali iz grada, a neki tvrde da se čuju čudni zvukovi, škripa lustera, koraci, zveket lanaca, vriskovi u noći... To su sve stare priče, iz prošlosti, zar ne, pitam Mariju. – Ne. Eto, nedavno, 2011. godine, u samostanu Visia snimljena je na nadzornoj kameri neka sjenka. I odmah su domaći prepoznali – duha! Krenula je priča da je to redovnica koja je ovdje živjela. Uzimam mobitel u ruke, upisujem u Google “duh Dubrovnik samostan” i pronađem tekst i fotografije iz kolovoza prije šest godina, gdje se zaista vidi sjenka. Ima li još priča o duhovima? – Ima priča koliko želiš o duhovima. Eto, jedna iz sela tu na Srđu. U doba kuge, kada Dubrovčani više nisu imali gdje pokapati preminule, radili su to na mjestima koja su bila dostupna. Postoji priča o ženi koja se navečer vraćala kući te vidjela u tom selu, na jednom od tih mjesta gdje se pokapalo, koja su zvali “plašila”, noćnu procesiju. Svi sa svijećama u ruci. Pomakla se ona u stranu, pričekala da prođu. I, jesu li prošli, pitam. Već je i mene malo strah. – Stala ona sa strane, a kad su došli bliže, vidjela da su to sjene, nisu ljudi, već duhovi bez lica. Žena koja je bila na kraju povorke zaustavila se kraj nje i dala joj svijeću. Ona uzela svijeću i nastavila hodati kući. Čim je prešla preko praga, svijeća se ugasila, ona pogleda što se događa, a ruci joj više nije svijeća, nego shvati da drži – ljudsku kost! Smijem se, što ću drugo. Je li to istina? – Ne znam, ali priču je opisala naša spisateljica Tereza Gović Buconjić. I ja sam je pronašla pa ostala u čudu... OK, ali prekidam Mariju, priče su takve da ih ima na desetke. Zašto baš ovakva tura? – Čuj, radim kao turistički vodič već godinama. Vodim turiste po zidinama, po crkvama, na Lokrum, vodim izlete na Korčulu ili u Cavtat. I željela sam nešto promijeniti. Ispričati im nešto lokalno. A ovakve mistične priče mnogi vole. Kad sam počela, nisam znala što će biti, bila sam nervozna. Ali turistima se sviđa. Nisu to velike grupe, tek nekoliko ljudi, pa je i atmosfera intimnija. I kakve su im reakcije? – Često znam čuti i njihove priče. Paranormalna iskustva...