Kompleksno čitanje Krleže bez katarze tragičnog kraja
Čak 88. godina nakon što su napisani, na Dubrovačkim igrama prvi su put izvedeni “Gospoda Glembajevi”
Četverosatna premijera borila se s koncentracijom publike, a glumački su briljirali otac i sin Glembay – Mijo Jurišić i Predrag Ejdus Denis Derk U vrijeme kada pravi partijaneri tek idu u noćni klub u Revelinu, na terasi obližnje dubrovačke Umjetničke galerije završavala je prva dubrovačka festivalska dramska premijera. “Gospoda Glembajevi” u režiji i intenzivnoj dramaturškoj obradi neukrotivog prvaka hrvatske kazališne režije Zlatka Svibena sasvim su sigurno jedno od najkompleksnijih, i to ne samo kazališnih čitanja Krleže koje smo imali prilike gledati posljednjih desetljeća.
Asocijacije na aktualnosti
Ipak, gotovo četverosatna predstava koja se morala boriti i s glasnom i zatupljujućom glazbom iz obližnjih restorana, ali i s prirodnim padom koncentracije u publici zarobljenoj u neudobnim stolcima, do svoga se kraja nekako preuranjeno ispuhala. Katarzičnost tragičnoga kraja Krležine malograđanske epopeje o valjda blasfemičnom erotičkom trokutu u kojem su jedna žena, supruga, majka i maćeha (barunica Castelli) i dva muškarca (otac i sin Ignjat i Leone Glembaj) trajno ovjekovječena u rečenici “Gospon doktor zaklali su barunicu”, tako je izostala. Sviben je i simbolično, ali i doslovno produžio “Glembajeve” i u mogući prostor skriven iza krvavog zločina počinjenog škarama, iščitavajući Krležine zapise o Leoneu koji nakon dvanaestogodišnjeg boravka u ludnici ženi šogoricu, sestru Angeliku s kojom naposljetku ima i sina Leonea... U toj neravnopravnoj borbi između simboličnosti i doslovnosti, nekako se izgubio fokus dubrovačkih “Glembajevih” koji jednostavno nude puno previše znakova i poruka, glazbenih, likovnih i koreografskih, a onda i glumačkih sadržaja, ili krležijanskim jezikom rečeno, tu sve vrvi od juridičkih i dokaza i indicija, pa se lako izgubi kontrola. Na sreću, Sviben nije svoje dubrovačke “Glembajeve” opteretio ionako preočitim asocijacijama na pad jednog današnjeg hrvatskog magnata te je tako očuvao umjetnički dignitet i predstave i teksta. Odabir Umjetničke galerije je, ako zanemarimo buku, odličan i u njoj su se iskazali i scenograf Leo Vukelić i kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov. Efektna je i živa galerija glembajevskih mrtvih duša i svojevrsnog prijetećeg kora predvođena Pericom Martinović i pjevački odličnim Stjepanom Lachom koji prate glavne junake tijekom cijele predstave te izvode songove Zlatka Tanodija i pod koreografskom paskom Staše Zurovca. Treba pohvaliti i Vedrana Komeričkog koji se uspio nametnuti kao kamerdiner, a scenski interesantan je i Lujo Kunčević kao Oliver.
Efektna scenografija i glazba
Vladimir Posavec Tušek odveć je rezervirani dr. Altmann, baš kao i Amar Bukvić u ulozi Silberbrandta ili Robert Bošković kao Ballocsanszky. No zato je više nego odličan samosvojni Mladen Vujčić kao Puba Fabriczy-Glembay ili agramerski precizan Damir Lončar kao dvolični stari Fabriczy. Trolist glavnih likova predvodi odlični Mijo Jurišić kao Leone današnjih dana, glumac opuštenih, prirodnih gesta koje su ipak u opreci sa deklamatorstvom gosta iz Beograda Predraga Ejdusa koji je u ulozi starog Glembaya briljirao. Osim što je na uvodnoj šetnji galerijom na violončelu odsvirala međimursku popijevku “Vehni, vehni fijolica”, Anja Šovagović Despot bila je đavolski efektna Castellica, žena zavodnica i žena predator. A s pravom mjerom smjernosti i unutarnjeg mira u kreiranje sestre Angelike upustila se Bojana Gregorić Vejzović, koja kao da je sišla sa slike nekog starog majstora koji je pred očima imao model idealne ljepote za sva vremena.
JK ROWLING je s 95 milijuna dolara koje je zaradila do svibnja ove godine prva na listi najbogatijih pisaca, objavio je Forbes. Iza nje je američki autor James Patterson.