CRNA STRANA DERBIJA: PET MINUTA ORGIJA S DUHOVIMA PROŠLOSTI
Najveći derbi hrvatskog nogometa, zanimljiv i sadržajan i za vrijeme i poslije utakmice, s puno fajta, nekoliko lijepih poteza, očekivano i pogrešaka, protekao je i u znaku obilježavanja godišnjice Oluje. Koreografija čak i lijepa, i Boysi i Torcida prisjetili su se žrtava palih za slobodu domovine, a ne sjećamo se da se i na utakmicama reprezentacije zavijorilo toliko hrvatskih zastava kao u nedjelju na sjevernoj tribini. Naravno, u svom stilu u jednom trenutku bacili su sve niz rijeku. Jer kad u 2017. godini punih pet minuta slušaš gnjusne stihove poput “Mi Hrvati ne pijemo vina, nego krvi četnika iz Knina” ili “Mlad ustaša pod barjakom... boj se bije, bije, ustaški se barjak vije”, pitaš se zaista jesi li na utakmici ili nekakvoj masovnoj seansi prizivanja duhova. Jedno im se mora priznati – bili su glasni. Orilo se od povika. Kome je to više potrebno, zaista je nejasno. Kao i djetinjasta opravdavanja nakon što nas Uefa klepi kaznom u stilu “a kad u Beogradu skandiraju Mladiću, onda
Ne zavaravajmo se – lijepi su rezultati u Europi, ali i Uefine su kazne zaslužene
ništa”. Pa nije baš ništa, Partizan je konkretno dobio dvije utakmice kazne, ali to se onda zaboravi primijetiti i prenijeti. Nažalost, i tamo i ovdje u pitanju su uglavnom klinci, rođeni poslije rata koji očito imaju potrebu nadoknaditi propušteno. Povici su sad već i zamorni, otprilike kao prigovori političara u Srbiji što Hrvatska obilježava Oluju. Isti su u kolovozu 1995. izbjeglicama branili ući u Beograd. Svakog normalnog takvi napjevi tjeraju od stadiona, otprilike kao onaj pljusak koji se spustio sredinom prvog dijela. Budući da je Zagreb možda i jedini glavni grad u Europi bez natkrivenog stadiona, scena bijega publike s tribina oko 20. minute izgledala je kao da je negdje u blizini pala granata. Da, hrvatski su klubovi u Europi postigli lijepe rezultate, ali nemojmo se zavaravati i plivati u samohvali. Po infrastrukturi i nerijetkim scenama i zvucima ludila na stadionima te još mnogočemu, naš je nogomet daleko od idealne slike. I nisu nam tu krivi Stevanović, gdje li samo taj živi, ni Uefa. Ona živi u Nyonu.