Cijeli život sam bistre glave i ne znam što je slava
Legendarni glumac Slavko Štimac priprema se na Brijunima za premijeru “Doručka šampiona”
I nakon 45 godina karijere ima tremu prije izvedbe predstave inspirirane životom Mate Parlova, a rješava je isključivo radom Ovih dana uhvatiti Slavka Štimca ravno je slučajnom pronalasku Ante Starčevića u novčaniku. Radi na relaciji Beograd - Zagreb - Brijuni. Usporedo snima novu sezonu srpske hit krimi-serije “Ubojice mojeg oca”, treću sezonu hrvatske krimi-serije “Počivali u miru”, a na vrata mu sve glasnije kuca i premijera predstave “Doručak šampiona” 12. kolovoza na Malom Brijunu.
Šampion mojeg djetinjstva
Riječ je o koprodukciji kazališta Ulysses i BITEF-a, predstava je inspirirana boksačkom legendom Matom Parlovom, ali tako da prikaže ono što je veliki šampion bio u široj svijesti svih koji žive na ovim prostorima. Dakle, predstava se ne referira na Parlova kao osobu i sportaša, nego na jednog velikog šampiona kojeg Štimac i glumi. Usprkos činjenici da u 45-godišnjoj karijeri bilježi i dvadesetogodišnju stanku od kazališta, tu je ulogu lako prihvatio. – Ja nisam kazališni nego filmski glumac. Kod mene vam je u životu sve bilo od telefonskog poziva do telefonskog poziva. Slobodnjak sam i nikada nisam radio neki dugoročni plan niti išao na audicije. I za ovu suradnju bio je dovoljan jedan telefonski poziv redatelja Aleksandra Švabića. Učinilo mi se zanimljivo i nije bilo dvojbe prihvatiti ili ne. Poseban okidač je to što je predstava inspirirana ličnošću Mate Parlova. Ja sam iz generacije koja ga pamti kao apsolutnog šampiona. U mojoj obitelji svi smo ga obožavali. On mi je obilježio djetinjstvo jer je, što ne moram ni ponavljati, bio ne samo možda najbolji boksač u Europi nego je i divna ličnost. Privlačio je pojavom i načinom na koji je komunicirao s javnošću. Pratio sam ga i veselio se njegovim uspjesima, ali nisam imao prilike gledati ga uživo. Moram priznati da nikada nisam ni gledao boksački meč uživo. Kad je Mate boksao, kod nas u kući bila je posebna atmosfera. Tati, braći i meni, a i mami koja je gledala onako usput, priuštio je lijepe zajedničke trenutke – govori Štimac, za kojeg su se pojavili napisi da se za premijeru priprema meditacijom i jogom, na što kroz smijeh odmahuje i kaže: – Ja to nikada ne radim. Što ne znači da ne mislim da je to zdravo i korisno. Pripremam se probama i razgovorom i trudim se biti odmoran. Na Malom Brijunu je najljepša pozornica svijeta. Bio sam tu i lani i baš je uzbudljivo glumiti pod vedrim nebom. A nakon svih ovih godina prisutna je i trema. Znate, imate onu klasičnu tremu koja nastaje što projekt više odmiče, a vi ste sve sigurniji. A tu je i ona druga vrsta treme koja postavlja pitanja kako će reagirati publika. Dok ne iziđete na pozornicu ne znate kako će predstava zaživjeti među ljudima, što stvara osjećaj odgovornosti koji bismo mogli nazvati tremom. No na kraju, bilo kakva trema nestaje kada ste dobro pripremljeni. Barem u mojem slučaju. U karijeri je glumio u filmovima poput “Vlaka u snijegu”, “Sjećaš li se Dolly Bell?”, “Salaša u malo ritu”, “Podzemlja”, a karijeru je počeo u “Vuku samotnjaku” Obrada Gluščevića kada je imao samo 12 godina.
Sjećanja na rodnu Liku
– “Vuka” sam zadnji put gledao prije nekoliko godina kod prijatelja u dvorištu kada je okupio djecu iz susjedstva da ga gledaju svi zajedno. Naravno, nitko od mališana me nije mogao povezati s tim ličkim dječačićem. Gledao sam ga puno puta, to je bilo davno i teško je opisati emocije... bilo je lijepo. I danas mi na ulici dobacuju replike iz mojih filmova poput “mesi, mesi”, “svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem”, “Violeta, kućo stara!”... No cijeli život trudim se da budem mirne i bistre glave i ne znam što znači slava. Gluma je rad kao i svaki drugi, ali stjecajem okolnosti je javni pa vas više ljudi prepoznaje i to je sve. Nema tu puno dilema – kaže. Kad danas iz Beograda dođe u Zagreb, odsjeda kod brata, tu mu je obitelj, kaže, a svrati i u rodnu Liku. – Posjeti su bili češći dok je bila živa moja majka. Sve je kod mene bez plana i kako me život nanese, pa tako i ti posjeti, za kojih se emotivno prisjećam djetinjstva i ne bavim se društvenim okolnostima koje su zadesile taj kraj.
Kad je boksao, kod nas u kući bila je posebna atmosfera. Tati, braći i meni priuštio je lijepe zajedničke trenutke