S Cliom do Dubrovnika na kavu: Za gorivo 50 kuna, za kavu 30

Znate što je ultimativni test, za svaki automobil, koji možete napraviti kod nas? Uzmeš slobodan dan na poslu, sjedneš lijepo u auto u Zagrebu i spustiš se do... Dubrovnika. 602 kilometra. U tom trenutku, kad na Lapadu izađeš iz automobila, nakon osam, devet, deset... sati vožnje. Tad znaš. – Dobar je. Ili. – Hm... Ne znam baš. Netko će reći kako je takav test prenaporan, možda i hard–core, ali ako nisi proveo cijeli dan za volanom, prošao između Scile i Haribde, gužvao se s Česima i Nizozemcima, Južnoafrikancima, Mađarima... Stao kod Macole. Ili pio kavu u Neumu. E, onda to nije to. Nemaš odgovor. Clio? Prošao je test. Dobar je. Nema greške. Šećeš Lapadom, istina umoran, ali sati vožnje su iza tebe. U nekom drugom automobilu, a dolazio sam ovdje u mnogima, bilo je i težih nogu. Ukočenih leđa. Tu ne. Renaultov najveći forte, a treba znati kako je ovaj model s najjačom opremom, opremljen kamerama, kartama, kožom, aluminijem..., nije izgled. Iako, izgleda lijepo. Nije ni vožnja. Iako, vozi se, kao da si oduvijek za tim volanom. Nije ni mjenjač, a odličan je. Njegov je najveći forte – potrošnja. Tu blista. Do Dubrovnika, potrošeno goriva 250 kuna. Pazite, da nas je bilo petero u automobilu, bilo bi to 50 kuna po glavi. To je novac, koji uzimaš, kada na Trešnjevački plac odeš na – kavu. A tu stigneš do – Dubrovnika. Za 50 kuna. To je to, što danas, putnik traži. Mogao bi, dakle, svaki tjedan. Ono, do Straduna na kavu. – Idemo na kavu do Dubrovnika! Svatko neka uzme 50 kuna za benzin, i još 30 za kavu... – zvučao bi poziv na cjelodnevni izlet. To je ono što tražimo od automobila, u današnje doba, kad je sve veći problem cijena goriva. – Moram na benzinsku – kad to pomisliš, tonu ti sve lađe. Taj trenutak, udarac je na budžet. A kod Clia, o tome ni ne razmišljaš. Utočiš benzina do čepa, i ideš... Ideš... Zaboraviš kad si posljednji puta točio. To želim...