Najbolje smo na Eurobasketu igrali 2005. godine
Nakon šest godina izbivanja u košarkašku reprezentaciju vratio se Marko Popović (35) i već u prvoj utakmici pokazao da će biti dragocjen “začin” igri naše najbolje vrste. U iznenađujućoj pobjedi protiv Francuske (92:87), sastava koji će na Eurobasketu imati najjaču vanjsku liniju (Huertel, Westerman, DeColo, Fournier), Pop je sudjelovao s 11 koševa i šest asistencija. Čim je ušao u igru, naš je napad živnuo, a najiskusniji reprezentativac bio je taj koji je svojim koševima (trica i bacanja) zapečatio pobjedu. Neposredno nakon utakmice, o svojevrsnom mentorstvu u sastavu litavskom kolegi kazao je ovo: – Tu sam da pomognem. Nemam 25, već 35 godina na leđima i pokušat ću pomoći ovoj reprezentaciji iskustvom. Mi imamo glavne igrače koji će nositi ovu momčad, ponajprije su to Bogdanović i Šarić, a ja ću pokušati iskoračiti u nekim utakmicama.
Mene je moj karakter koštao
Objašnjavajući kako se odlučio za vraćanje Popa u reprezentaciju, izbornik Petrović govorio je kako mu treba karakteran igrač koji će prihvatiti ulogu od 5-15 minuta. – Mene je taj karakter koštao u karijeri i ne treba ga naglašavati kao moju najveću kvalitetu. No nekad sam bio zelen i ne bih se uspio kontrolirati, a danas sam smireniji, više rezoniram. Možda je tome pomogla i obitelj, imam sina od sedam godina i kćer od dvije, uz njih shvatiš da košarka nije najvažnija stvar na svijetu. A tada skineš teret koji si imao prije pa ti je lakše igrati. Shvatiš da je košarka ono što je bila i kada si je počeo igrati, životna ljubav koja će jednog dana morati završiti. Premda je hijerarhija u ovom sastavu jasna, teško nam je vjerovati da Pop neće biti faktor u potencijalno infarktnim završnicama. – Ja se nemam pravo doživljavati ključnim igračem ove momčadi jer ona je već formirana. Ja mogu biti samo djelić koji će upotpuniti izbornikovu filozofiju. Dakle, ja mogu biti igrač koji mu je nedostajao za 10 minuta u olimpijskom četvrtfinalu sa Srbijom. Onaj koji neće dozvoliti da se s plus pet ode na minus pet, nego da se barem ostane na nuli. Doduše, neće biti lako nama, drugoj petorci, održati isti ritam koji ima prva petorka jer to su sve igračke klase. Dobro Kad je Hrvatska, a da je Popović bio nazočan, igrala najbolju reprezentativnu košarku? – Na OI u Pekingu 2008. imali smo briljantnih utakmica, ali i katastrofalnih i zato mislim da smo na EP-u 2005. igrali najbolje. Mogli smo tada igrati sa svima, a taj smo nesretni četvrtfinale sa Španjolcima oplakali puno puta. Rado se ja sjetim i pobjede nad svjetskim prvacima Španjolcima u Sevilli 2007. kada je Tomas pogodio tricu za pobjedu, no sve su to bili samo lijepi trenuci, a malo se toga kvalitetnoga događalo u kontinuitetu. U posljednjih 20-ak godina kroz ovu reprezentaciju prošlo je jako puno dobrih igrača i nikad nam se nije posrećilo. Tko zna, možda je baš 2017. ta godina. je što je hijerarhija ove momčadi postavljena od prvog dana. Ja bih prije dolazio na pripreme kao treći razigravač ili kao drugi šuter, a onda bih se našao u situaciji da moram rješavati zadnju loptu. Bogdanović i Šarić prirodni su vođe ove momčadi i dobro je što ne igraju na istim pozicijama, već je jedan vanjski, a drugi unutarnji igrač, jer dva velika igrača, dva velika ega, nije lako komponirati u sastav. Što pak Pop misli o načinu rada svog četvrtog izbornika? – S Acom sam puto puta pričao o košarci, ali nikad mi nije bio trener. Sviđa mi se njegova trenerska filozofija i ja se ugodno osjećam. Aco pušta igrače da budu zvijezde. Svjestan da se unutar kratkog razdoblja ne može ne znam kako utrenirati momčad, on puno radi na psihološkom planu. Ima taj pozitivni bezobrazluk, pokušat će isprovocirati i ući u glavu suparniku. Uostalom, svojedobno je i mene bockao preko medija, dok je on bio trener Cedevite, a ja igrač Unicsa, prije našeg polufinala Eurokupa u Trevisu. Srećom, njegove sam psihološke igre uspijevao prebroditi, a sada smo pak na istoj strani. U finalu tog turnira Popović je sa 11 asistencija svom Unicsu donio naslov pobjednika Eurokupa, a on je proglašen za najboljeg igrača (MVP). Je li to bila neka vrsta prekretnice između želje da što više koševa zabije i da se bude što korisniji za momčad? – Taj proces se ne događa na jednom turniru, on ipak traje malo dulje i danas mi nije problem povući se i pustiti nekoga iz moje Fuenlabrade, koja je skromna momčad, da zabljesne jer to je za dobrobit momčadi. No, mogu reći da me taj Final Four formirao kao igrača. Sada gledam malo drugačije na košarku. Prije sam, pomalo djetinjasto, rezonirao “ja moram, ja moram”, no ne moram ja ništa i, ako me ne ide, bolje da pustim da me momčad izvuče. S Popom smo čavrljali na terasi hotela Golfer u Svetom Martinu gdje nam je kazao i s kakvom je on idejom ovo ljeto stigao u reprezentaciju. – Kao i svaki put, s mišlju da napravimo što bolji rezultat. Svojim iskustvom pokušavam odagnati misli u kojima bih se eventualno već vidio kako mi stavljaju medalju oko vrata, kako sam na nekom dočeku... Jer, prijašnjih godina dolazili smo s velikim očekivanjima pa bi samim time uslijedila i velika razočarenja. Tako vam je to u reprezentaciji, ili si pukovnik ili pokojnik. Nema tu između.
Rukomet ima pošteniji sustav
Bez obzira na dobro prošlo ljeto, ova vrsta nema imperativa zadanog sa strane. – Na bilo kojem velikom natjecanju neprolazak skupine za Hrvatsku je neprihvatljiv. To je minimum svih kriterija koje mora imati ova reprezentacija. Mi se moramo plasirati u osminu finala, a onda je sportski nadati se što je moguće boljem dometu. Nije li novi sustav natjecanja na Eurobasketu odveć surov jer eliminacije kreću već među 16 završnih momčadi? – Sigurno je da rukomet i vaterpolo imaju pošteniji sustav natjecanja, no kako je nama, tako je i drugima i nema sada smisla kukati. Nakukali smo se mi svih ovih godina. U dresu reprezentacije Marko je nastupio na pet europskih i jednom svjetskom prvenstvu te na jednim Olimpijskim igrama. Golemo je to iskustvo. – Prvi sam put zaigrao s 20 godina, još 2002. kada me Spahija pozvao za kvalifikacijske utakmice s Makedonijom i Ciprom. Sjećam se da mi je prvi cimer bio Prkačin, a potom sam sobu dijelio sa Skelinom, Bagarićem, Giričekom...
Aco pušta igrače da budu zvijezde i puno radi na psihološkom planu, ističe Popović