Hrvati masovno odlaze iz Hrvatske jer je više ne osjećaju svojom
Svi lažu i svi si lažemo, i vlast koja nije učinila ništa, i Hrvati koji se busaju u patriotska prsa. Proizvodna Hrvatska više i ne postoji, sudbinom zemlje gospodare strani profiteri
Sedamnaestogodišnje blizanke Ivana i Josipa Jurković, juniorske prvakinje svijeta u veslanju (u četvercu na pariće), kažu da im Amerikanci već nude stipendije, ali ostaju ovdje jer žele nastupati za Hrvatsku. Ta normalna, prirodna odluka, u Hrvatskoj je događaj za medije. I nije tako samo u sportu, danomice čitamo izjave mladih iz različitih struka, u rasponu od – nikad ne bismo otišli iz Hrvatske, do – u Hrvatsku se nećemo nikad vratiti. Puno se rjeđe događa da stranac dođe u Hrvatsku i tu želi ostati. Ekonomske selidbe, selidbe potaknute klimom i gladi, pustolovne, otkrivačke, osvajačke selidbe više su obilježile povijest čovječanstva nego ostajanje na jednom mjestu. U posljednjim stoljećima selidbama i preseljenjima stvorene su nove države, nove nacije, nove kulture, promijenjeni cijeli kontinenti. Ali kao što se selidbama svijet mijenja, uvijek se iznova obnavljaju patriotizmi, nacionalizmi, kult zavičaja, ljubav za domovinu. Hrvati su po toj ljubavi “prvaci svijeta”, nigdje se valjda kao u Hrvatskoj toliko ne ističe vezanost za zavičaj i svetost rodne grude. No možda se nigdje u svijetu zavičaj i rodna gruda tako lako ne ostavljaju! Svako veće podneblje u Hrvatskoj ima obilje pjesama o zavičaju, neku vrstu svoga festivala, svoj lokalpatriotizam u kojem se svi i na pozornici i izvan nje kunu u odanost svome kraju, slave ga kao najljepšeg na svijetu. Pa ipak, iz gotovo svih krajeva Hrvatske odlazi se u inozemstvo, i sve češće je to put bez povratka. Demografi svaki dan očajavaju, oduzimaju i zbrajaju, a rezultat je uvijek poražavajući – zemlja koju njezin narod tako silno voli u dogledno vrijeme, za stoljeće-dva, mogla bi bez naroda ostati. Svaka vlast izražava zabrinutost, nešto obeća, “poduzima mjere”, ali poslije odlaska svake ostaje sve praznija zemlja. Svi lažu i svi si laže- mo, i vlast koja nije učinila ništa, i Hrvati koji se busaju u patriotska prsa, i manifestacije i priredbe na kojima se do iznemoglosti opjevavaju mitovi koji više nemaju nikakve veze sa stvarnošću, uzdižu starinski običaji koji su iščezli, slave djedovi i bake koji su odavno nestali, ugođaji, ozračja i pejzaži koje je suvremeni život zbrisao. Iz te laži lako se odlazi, nestalo je patriotskog, obiteljskog, radnog morala koji bi ljude držao na okupu, društvo se rasulo, a na put do novog društva, do društva koje, makar i u inozemnom okružju, činimo sa svojom ovdje ugroženom obitelji i s pristojnom egzistencijom, može nas odvesti prvi autobus za Njemačku. Stječe se dojam da u Hrvatskoj više nitko ni do koga ne drži. U temeljima ove zajednice nije red nego kaos u kojem je sve relativno. Nekad je zemlja imala apsolutnu vrijednost, kao i stalna, sudbinska vezanost obitelji za imanje. Ali vlasti su se pobrinule da je obezvrijede, da unište poljoprivredu, uostalom, kao i industriju koje više za “proletera” i nema. Jedini je izlaz – inozemstvo. Trenutačno sam u svom imotskom rodnom kraju, koji savršeno ilustrira stanje u Hrvatskoj – sva je industrija nestala a obrađuje se samo 20 do 30 posto plodnoga polja i brdskog zemljišta, koji su Bogom stvoreni za vinovu lozu, žito, povrće, duhan... Proizvodna Hrvatska više gotovo i ne postoji, sudbinu zemlje u svoje su ruke preuzeli strani profiteri, u prvom redu bankari, i međunarodne financijske institucije koje politici opstojnost omogućuju zajmovima. Narod se u Hrvatskoj ne obnavlja, ne rađa, ne “proizvodi” svoje potomstvo jer uglavnom ne proizvodi ništa drugo. Tako više ovu zemlju ne osjeća kao svoju domovinu, pa stoga iz nje i odlazi. Prema takvu stanju vlast je savršeno ravnodušna, kao što je bila i svaka poslije Tuđmanove smrti. A svakoj toj vlasti Hrvatska je bila teret, pa su se rasteretile tako što su gospodarsku i financijsku suverenost prenijele na inozemne profitere a političku na Europsku uniju. Poslije herojskog vremena devedesetih godina prošlog stoljeća, na red je došlo antiherojsko, slugansko vrijeme, vrijeme detuđmanizacije u kojem su političari svoju slabost i servilnost promicali kao predanost jednom jedinom cilju koji im je bio svetinja – ulasku u Europsku uniju. U gotovo dva desetljeća toga sluganstva, koje se predstavlja kao lažna briga za državu, ova je zemlja prestajala biti suverena nacija i postajala zapuštena baš kao i njezina polja i njezina industrija. Pa je u takvoj lažnoj zemlji istodobno cvala lažna ljubav za zavičaj i lakoća s kojom se iz Lijepe Naše odlazilo.
Nestalo je patriotskog, obiteljskog, radnog morala koji bi ljude držao na okupu