Legenda o istarskom vampiru: je li Jure bio monstrum ili samo klesar koji je bio žrtva velikaša
TIJELO SU HTJELI PROBOSTI GLOGOVIM KOLCEM, ALI NEUSPJEŠNO JER TRBUH ŽIVOG MRTVACA BIO JE TVRD
O legendi postoje brojni zapisi, očekivano, romani, novele, usmene predaje, pa čak i kafić Vampir u mjestašcu Kringi
“O njemu je pisao i lord Byron”, hvale se bespuća interneta kada u tražilicu upišete “Jure Grando”, “Vampir”, “Kringa” itd. Legenda, pojednostavljeno, ide ovako: 200 godina prije no što je Bramu Stokeru uopće sinula ideja da napiše Draculu po uzoru na krvavog grofa Vlada Tepeša, maleno istarsko selo zlostavljao je – vampir. Nigdje se ne navodi da je pio krv, ali vampirske osobine pokazao je u 16 godina teroriziranja mještana, dok napokon nije ostao bez glave. O legendi postoje brojni zapisi, očekivano, romani, novele, usmene predaje, pa čak i kafić Vampir u Kringi. No, kao i sve legende, ni ova se ne može dičiti viškom dokaza ili određenim kontinuitetom u opisima događaja. Jure je tako sve – od utvare do vampira od krvi i mesa kojeg su u grobu pronašli rumenih obraza, debela trbuha, sa zadovoljnim smiješkom na licu. Neke predaje kažu kako je Jure poput sjenke lutao uličicama Kringe i kuckao po vratima. Onaj tko je čuo kuckuc sudbe, ujutro se više ne bi probudio. Posebno je taj Jure gnjavio svoju udovicu. A neki upravo u toj nesretnoj ženi vide uzrok svih problema. Ako zaronimo dublje u priču, sklonimo na trenutak “povijesne knjige” i romantizirane pjesme o krvopiji, doznajemo da je Jure Grando bio daleko od slavnih grofova žednih krvi. Ustvari, kazuje jedna predaja, bio je običan klesar. A njegov gubitak glave kasnije se prikazao kao ubojstvo vampira. No zašto je izgubio glavu? Klesar Grando zaljubio se u fatalnu Rosu, no nažalost, živio je u vremenu u kojem je vrijedilo pravilo ‘prve bračne noći’ (jus primae noctis). Razdjevičenje nevjeste pripadalo je isključivo imućnim gospodarima i vlastelinima, u ovom slučaju pavlinima iz Svetoga Petra u Šumi koji su imali vlast nad istarskim selcem. Grando, običan radnik, nije htio da redovnički red unesreći Rosu i njega. Redovnici su unajmili župana da ga ubije, i to tako da ga udari krampom. Naravno, Jure se onesvijestio, a upomoć počeo zazivati tek kad je već zemlja bila nad njime. Redovnici su ga tad proglasili “štrigunom”, otvorili grob i odrubili mu glavu. Grando je život izgubio 1672., a vampirsku verziju nesretne smrti zabilježio je 1689. pisac Johann Weichard Valvasor u svom djelu “Slava vojvodine Kranjske”. Od klesara je tako nastao vampir koji je više od desetljeća maltretirao seljane i svoju Rosu. Vodeći se nišom prema kojoj je Grando ostao zakopan, legenda nam govori kako je iz groba ustao vođen osvetoljubivim porivima. Osim nadnaravnih zgoda, zamjeraju mu i silovanja žena. 16 godina nitko ne poduzima ništa, ali šuškaju kako vampir nije ‘pravilno zakopan’ i u tom grmu leži zec. Napokon se devetero mještana ohrabrilo posjetiti grob pa su nakon neslavne epizode bježanja skinuli mrtvačku ploču. Ondje je ležao nasmiješeni Jure nad kojim je, kako piše Valvasor, župan Miho Radetić izveo svojevrsni egzorcizam. Mrtvo su tijelo tada htjeli probosti glogovim kolcem, ali neuspješno jer trbuh živog mrtvaca bio je tvrd. Naposljetku su uzeli sjekiru i njome mu nekako otkinuli glavu, na što je vampir kriknuo, a grob se napunio krvlju. Od tog dana mještani imaju svoj mir. U Kringi je danas, čini se, to unosan posao. Osim “kultnog kafića”, u mjestašcu se održavaju raznorazni festivali koji slave krvopije, koje u suvremenom svijetu zasigurno izgledaju i ponašaju se drugačije od “pionira” Granda. Istarskom je vampiru vraćanje u život nedvojbeno uspjelo, barem u vidu mita.