Sustav Europa-nacija umire u hropcu feudalno-crkvenog koncepta koji prijeti urušiti cijeli kontinent

iskazan konkretnim brojkama. To je ključno pitanje, a ne je li netko od tih stručnjaka član koje stranke. Jedino mjerilo moraju biti tri stvari, a to su rezultat, rezultat i rezultat. Kako ste zadovoljni radom Vlade otkako je HNS njen dio? Mislim da je povratak političke stabilnosti primjetan u svim segmentima društva. Zadovoljan sam dosadašnjim radom Vlade, a vjerujemo da možemo i bolje te da ćemo to i pokazati. Očekujem da se konkretnim rezultatom potvrdi koliko je ova Vlada bolja za Hrvatsku od prethodnih dviju. Mislite li da je izbjegnuta opasnost od novih parlamentarnih izbora? Vjerujem da jest. Posljednje dvije godine zbog nepovjerenja i prepucavanja unutar vladajuće koalicije u javnosti je stvoren dojam da se politika ne bavi životnim problemima građana, nego isključivo međusobnim odnosima. Tri godine političke stabilnosti i fokusa na stvarnim problemima zemlju će promijeniti nabolje. Koliku je štetu pretrpio HNS od ulaska u Vladu? Nerijetko u medijima možemo vidjeti zlonamjerne teze koje dolaze iz redova političke konkurencije, a koje pokušavaju stvoriti sliku o nekakvom raskolu u HNS-u. Na njihovu žalost toga nema i to potkrepljuju činjenice – od ulaska u Vladu iz stranke je otišlo 600-tinjak ljudi, a pristupilo nam je 150 novih članova. U kontinuitetu imamo stabilnih 40 tisuća članova, po čemu smo druga najveća stranka u Hrvatskoj. Kad će se u HNS-u održati novi unutarstranački izbori i hoćete li se i vi kandidirati za predsjednika? Prvi su korak unutarstranački izbori na lokalnim razinama do kraja godine, a nakon toga ćemo održati i izborni sabor stranke. Na unutarstranačkim izborima svaki će se član moći kandidirati za sve funkcije, a što se mene tiče, budući da sam trenutačno potpuno okupiran obavezama u Vladi, nisam još donio odluku hoću li se kandidirati za predsjednika stranke. Jesu li točne informacije da je Ivan Vrdoljak i dalje aktivan u stranci, pa i u Vladi, iako nije njen član? Ivan je ostao član stranke, a mi u HNS-u od svakog člana stranke očekujemo da bude aktivan i pomogne stranci, a tako i svojoj zemlji. Posljednjih tjedana, nakon dugo godina, Ivan je na odmoru sa svojom obitelji, a da mi povremeno pomogne svojim savjetom i iskustvom bivšeg člana Vlade i bivšeg predsjednika stranke, to je sasvim normalno. Teško da se to može nazvati “popriličnom aktivnošću“. Je li moguć i njegov povratak na čelo HNS-a nakon svega? Svaki član ima se pravo kandidirati se za sve stranačke funkcije. Kakvi su njegovi planovi, najbolje je da pitate njega.

Svjedočimo kolosalnom procesu urušavanja Europe-nacija. Feudalno-crkveni sustav drobi se pred nama, a mi se ponašamo kao da se ništa važno ne događa. Zatvarajući oči pred neizbježnim, sve se snažnije i očajničkije pokušavamo vezati uz navodne europske ili nacionalne tradicije, kao da će one zaustaviti nezaustavljivo. Zbog toga se i konzervativno pretvara u reakcionarno, u naoružano i zapjenjeno, zbog toga se socijalno povlači u strahu od vlastitog slobodarstva uz zebnju da bi zagovaranje slobode, jednakosti i pravde moglo dovesti do kaotičnog konflikta pojedinca različitosti i identifikacijske skupine. Europski model nacije je mrtav i s njime umire cijela epoha, a kada se radi o nečem tako velikom, teško je očekivati beskonfliktni proces iznalaženja alternative. Još je veća neizvjesnost u tome što se ne može sa sigurnošću reći da postoji bilo kakav čvršći fundament na kojem bi se nova europska struktura trebala izgraditi pa se svi oni koji odbijaju priznati kako je “zlatni nacionalni standard” izlizan i napušten ponašaju sve nasilnije. A ako Europa doista želi preživjeti, ona se mora suočiti s mijenama i odbaciti demone svoje navodne predestiniranosti kao koncept koji se jedino silom s nesagledivim posljedicama može održavati u induciranoj komi, ali ne i spasiti. Već su odavno kultura i sport pokazali da se europska tradicionalnost u odupiranju potpuno novim odnosima snaga može svesti na dobar vic. Kad pogledate, recimo, švicarsku nogometnu reprezentaciju, to je po imenima u stvari balkanska konfederacija. Njemački elf odavno se bar u polovičnom omjeru mora (simbolički) pisati arapskim brojkama. Za francuske odabrane vrste više se nitko i ne čudi oko njihove pigmentacije, a slično je i za belgijske, nizozemske, engleske... “Hartland” je tako pao pod plotunima zlatnih medalja i svjetskih prvenstava koje su tradicijom neeuropski mališani ostvarivali uime tradicije velikih europskih nacija. I dok se to odvijalo ispod podmuklih intoniranja nacionalnih himni, sve je bilo u redu, ali je problem odjednom nastao kada su tisuće azilanata u ovovjekovnoj velikoj seobi naroda “nepripitomljeno” zapljusnule europsku dvoličnost, otkrivajući da se prosječan Europljanin nije kadar suočiti s vlastitim neeuropskim prapočetnim korijenima. Uostalom, što Europa danas uopće znači? Je li to politički integrativni okvir EU ili dezintegrirajući vrtlog izgubljenih pojedinaca koji pristižu i onih koji ih “dočekuju”? Može li europski starosjedilac svoj kontinentalni ponos graditi na vjeri kao civilizacijskoj ekstenziji i tlapnji o imperativu kršćanske predestiniranosti? Otkud uopće ta sumanuta ideja da postojanje Europe ima smisla isključivo u okviru kršćanske dogme, ako se najprije zna da nikad Europa nije bila monolitno kršćanska, a kada je god to pokušala biti, koristila se metodama zastrašujućeg čišćenja terena od drugačijeg, metodama koje nas danas sablažnjuju kod Islamske države. Oslobađanje europskog potencijala kao nečeg uvjetno pozitivnog počelo je trganjem iz zaglušujućeg zagrljaja kršćanskog vjerskog ekskluziviteta, kada su humanizam i renesansa svjedočili ne o pobjedi ljudskog duha, nego o šesto izgubljenih godina pod čizmom već spomenutog feudalno-crkvenog koncepta. Definitivnog oslobođenja svih potencijala nikada nije bilo jer se feudalno-crkveni manir u modelu države-nacije dokoturao do naših dana, tvrdeći da pitanje suvereniteta i kolektivnog opstanka može biti promatrano isključivo kroz prizmu religijsko-nacionalne tradicije. To je, naravno, folklorno pitanje, kao i sveukupna tradicija koja bi trebala objediniti grupu da posluži interesu oligarhije. Konceptu hoće li Europa biti kršćanska ili muslimanska jednakovrijedan je koncept hoće li Europa biti ateistična ili još radikalnije – hoće li se Europa napokon okrenuti bogu. Otkako je tankim preglasavanjem utvrđena božanskost Isusove prirode, učinjeno je sve da se Isusa okrene od boga i da se sav njegov univerzalni potencijal svede na manipulativno „daj caru carevo“. Kršćanstvo je tako postalo legitimacijom, ali ne civilizacijskom, nego usko političkom. Zato mi je posebno smiješno slušati još uža inzistiranja na tome kako je katoličanstvo presudan zaštitnik hrvatskog identiteta. Mislim upravo suprotno. Budući da su Hrvati na ovo područje došli kao nekršćani, oni su se samim pokrštavanjem morali odreći svog iskonskog identiteta. Pokrštavanje je trajalo stoljećima, a to znači da se Tuga, Buga, Muhlo i drugi regionalni lideri baš i nisu lako odricali svoje

Hrvati su ovamo stigli kao nekrsti. A da bi se pokrstili, morali su se odreći nekršćanske tradicije

hrvatske tradicije u korist tradicije križa. Hrvatstvo je bilo latinizirano pa su se ne samo mise u „narodnim“crkvama odvijale na latinskom sve do pred pola stoljeća nego se točno zna tko se i kada prvi put u Saboru usudio progovoriti hrvatski. Dakle, hrvatska vjerska i politička legitimacija čuvana je na stranim jezicima. Čak i na „mrtvom“latinskom. Jezici kojima se danas u saboru čuva hrvatski ukupni identitet drugačiji su utoliko što se radi o zavičajnim idiomima, dok bodi-lengvidž sudionika u raspravi najčešće sugerira tradiciju gumna. Ali pustimo sad to. Poanta je u tome da se Europu može sačuvati jedino ako se nju spasi od – europske tradicije. Ratovi, totalitarni sustavi, vjerski ekskluzivitet, feudi, dinastije, psihopati, hulje i lopovi na vlasti, krvne osvete dio su tradicije Europe-kolektiva, a osvajanje slobode, borba za jednakost, za socijalnu pravdu, za boga kao univerzalnu vrijednost, a ne feudalnog ili korporativnog upravitelja, za društvo koje će snagu graditi na mudrosti i ljepoti, e to je Europa-pojedinca koji se usudio gledati i preko rovova i preko oltara. Izgled budućnosti nove Europe više nego ikada ovisi baš o takvom pojedincu, o njegovoj hrabrosti da se suoči s Europljaninom u sebi i s čovjekom koji mu dolazi ususret.