BOSNA I HERCEGOVINA DRŽAVA JE MUSLIMANA, SRBI I HRVATI MANJINE
GRAĐANSKA DRŽAVA BILA JE SAMO TAKTIKA, A STRATEŠKI CILJ STVARANJE UNITARNE DRŽAVE NA NAČELIMA ISLAMA
Izetbegović je bio uvjeren da srpski i hrvatski nacionalni interesi imaju za posljedicu “genocidnu politiku” prema Muslimanima u BiH Bosna i Hercegovina u socijalističkoj je Jugoslaviji bila simbol “Jugoslavije u malom”. Zbog svoga geografskog položaja “sre- dišnje republike“simbolizirala je teritorijalnu homogenost savezne države, a višenacionalni sastav “ravnopravnih naroda” u BiH bio je ideološki argument komunističke partije o riješenom nacionalnom pitanju. No već najavom Slovenije i Hrvatske za samostalnošću 1990. počinje proces dezintegracije Jugoslavije, a BiH postaje žrtva svoje identifikacije s državom koja se raspada. Alija Izetbegović u tim je povijesnim zbivanjima imao ključnu ulogu i kao predsjednik SDA i neosporni lider Muslimana (službeni termin za Bošnjake do 1994.), ali i kao predsjednik Predsjedništva Republike BiH. Izetbegović je bio nemoćan oduprijeti se Jugoslavenskoj armiji i srpskim postrojbama koje su provodile okupaciju Bosne i Hercegovine, no nije bio spreman ni na politički kompromis o ustavnome uređenju te zemlje, jer nije htio priznati suverenost konstitutitvnim narodima.
“Bespomoćna žrtva”
Nespreman, neorganiziran i bespomoćan na vojnom planu, svoju najslabiju stranu pretvorio je u medijski najjače oružje: prikazom bespomoćnog muslimanskog naroda kao žrtve genocida. Strategija “bespomoćne žrtve” imala je nekoliko ciljeva: prisiliti međunarodne centre političke moći da osude agresora jer provodi genocid nad Muslimanima u BiH, zahtijevati ukidanje embarga na oružje i prizivati međunarodnu vojnu intervenciju radi zaštite žrtve, osigurati materijalnu i političku potporu islamskih zemalja kako bi se spasio islam koji se zatire u središtu Europe te, u konačnici, odbaciti sve međunarodne mirovne planove o (kon) federalnom uređenju BiH, zato što bi to značilo moralno i pravno priznanje počiniteljima genocida na ravnopravnost sa žrtvom. Teza o genocidu nad musliman- skim narodom dominirala je u političkim, vojnim i znanstvenim narativima i prije nego što je za Muslimane počeo rat. Predsjedništvo BiH zahtijevalo je međunarodnu osudu genocida odmah nakon međunarodnoga priznanja države, a 20. lipnja 1992. donijelo je odluku o proglašenju ratnog stanja jer je agresija Srbije, Crne Gore, Jugoslavenske armije i terorista SDS-a “praćena brutalnim genocidom nad narodom Bosne i Hercegovine”. Na kongresu muslimanskih intelektualaca, održanom u Sarajevu u prosincu 1992., Uzeir Bavčić ustvrdio je da su tijekom posljednja dva stoljeća
Muslimani bili deset puta izloženi “genocidnim pohodima”, a 1992. “tri stotine hiljada muslimanskih žrtava... predstavljaju stravičnu cijenu etničkoga kantoniziranja bosanskohercegovačke države pod pokroviteljstvom EZ”. Strategija koja je pozicionirala Muslimane kao žrtve stoljetnoga genocida ima za cilj zaključak da su svi muslimanski zahtjevi povijesno opravdani i demokratski. Zato muslimanski čelnici smatraju da međunarodna zajednica mora prihvatiti zahtjeve žrtve genocida kao jedino legitimne i demokratske, a odbaciti zahtjeve konstitutivnih naroda o teritorijalnom ustroju BiH po nacionalnim kriterijima kao nelegitimne i nedemokratske. Izetbegović je iz taktičkih razloga zagovarao “građansku državu”, a strateški mu je cilj bio stvaranje unitarne države koja će biti matična država muslimanskoga naroda. Nije pristajao na federalno uređenje BiH jer bi to podrazumijevalo moralnu ravnotežu između muslimanske i srpske strane, koju je optuživao za genocid. U svim pregovorima zahtijevao je da se mirovni planovi međunarodne zajednice temelje na moralnoj i pravnoj satisfakciji za počinjeni genocid nad Muslimanima. Time bi se osiguralo da se nacionalna prava Srba i Hrvata svedu na minimum (Srba jer su počinili genocid, a Hrvata jer zagovaraju “etničku” podjelu BiH koja implicira politiku genocida.) – u najboljem slučaju na prava nacionalnih manjima, a Muslimanima bi se dalo moralno pravo na dominaciju i političku kontrolu države.
Vojna pobjeda jedino rješenje
Izetbegović i potpisivanje mirovnih sporazuma uvjetuje odnosom međunarodne zajednice prema počinjenim zločinima. Potpisivanje Vance-Owenova mirovnog plana uvjetuje angažmanom međunarodne zajednice u zaštiti Srebrenice u ožujku 1993., a vojni vrh Armije BiH odbacuje taj sporazum jer bi počiniteljima genocida omogućio da “ostanu u ulozi organizatora dijela vlasti u republici, posebno u pojedinim provincijama”, što je neprihvatljivo jer jedino je rješenje vojna pobjeda nad agresorom. Orijentacija na vojno, a ne političko rješenje suprotstavljenih nacionalnih interesa triju naroda u BiH konstanta je muslimanske politike od međunarodnoga pri- znanja. Izetbegović je bio uvjeren da već samo postojanje srpskih i hrvatskih nacionalnih interesa i njihova afirmacija ima za posljedicu “genocidnu politiku” prema Muslimanima. Zato je cilj njegove politike bio “zaustaviti seriju genocida” kojoj je muslimanski narod izložen stoljećima. Svoje obećanje ponovio je i u govoru na summitu Organizacije islamske konferencije u Casablanci 13. prosinca 1994.: Mi ćemo, sa Božijom pomoći, konačno zaustaviti seriju genocida protiv muslimanskoga naroda koja je počela prije tri stoljeća. Izetbegović je smatrao da je presudna odrednica identiteta muslimanskoga naroda islam, odnosno da Muslimani nisu nacija, nego primarno vjerska zajednica. Takvo shvaćanje iden- titeta muslimanskoga naroda ključna je odrednica za razumijevanje njegove politike ustavnoga uređenja BiH, ali i vođenja međunarodne politike. Unitarna muslimanska politika odbijala je sve prijedloge ustavnih rješenja koja priznaju konstitutivnim narodima paritet u vlasti, odnosno suverenost. Svaku ustavnu formulaciju o suverenosti triju konstitutivnih naroda doživljavali su kao “genocidnu” jer im je reducirala pravo na unitarnu državu i osporavala pravo na “osmansko nasljeđe”. Drugim riječima, da ne bi izgubili svoj identitet, Muslimani se moraju držati osnovnih načela islama. Načela postavljena još 1970. Izetbegović se držao tih načela, a opisao ih je još 1970. u svojoj
Islamskoj deklaraciji (knjiga je u ondašnjoj Jugoslaviji bila zabranjena): Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka. Ako hoće da živi i opstane kao musliman, on mora stvarati sredinu, zajednicu, poredak. On mora izmijeniti svijet ili će sam biti izmijenjen. Povijest ne pozna ni jedan istinski islamski pokret koji istovremeno nije bio i politički pokret. Potvrdu načela o kojima je pisao u
Islamskoj deklaraciji Izetbegović je dobio odmah na početku “političkoga pokreta” za priznanje neovisnosti BiH. Hrvatska politika voli isticati da je među prvima, 7. travnja 1992., priznala državu BiH. I to je točno ako se stavi u kontekst odluke zemalja članica Europske zajednice (EZ) da treba priznati BiH. Naime, EZ je nakon provedenog referenduma u BiH o neovisnosti, početkom travnja 1992. donijela odluku o njezinu međunarodnom priznanju. No neke su islamske države priznale BiH i prije referenduma o neovisnosti: Turska 6. veljače 1992., Libija 17. ožujka 1992., Iran 31. ožujka 1992. Priznanje tih islamskih zemalja Izetbegoviću je bilo posebno važno jer nisu čekale izjašnjavanje triju naroda o neovisnosti, već su unaprijed dale potporu stvaranju neovisne države u kojoj su muslimani bili najbrojniji narod. Bila je to potvrda Izetbegovićeva svjetonazora o islamskom zajedništvu, odnosno da “islam sadrži princip ummeta, tj. težnju za ujedinjenjem svih muslimana u jedinstvenu zajednicu”. (U idućem broju: Mudžahedini i njihov sveti cilj u BiH)
Svaku formulaciju o suverenosti triju naroda u BiH doživljavali su kao “genocidnu”