ZIHERICE NA DRESU I PRABAKA KOJA JE ‘STVORILA’ ZLATO
ZASTAVE SE PRVI PUT NISU DIZALE, ATLETIČAR JE TRČAO SAM, A PAPIRNATI BROJEVI IDU U POVIJEST
Sponzori, dolari, sve je u novcu. Ali uza svu tu tehnologiju, papirnati startni brojevi i dalje se vijore na vjetru, kaže Michael Johnson Svjetsko atletsko prvenstvo u Londonu ostat će zapamćeno po nekoliko stvari koje su se prvi put pojavile otkako postoji ovo natjecanje – od 1983. godine. Pamtit će se po oproštaju dva velikana ovog sporta. Svoje posljednje metre na velikom atletskom natjecanju istrčali su Mo Farah, ljubitelj Britanca, godinama nepobjediv na 5000 i 10. 000 metara, te Usain Bolt, vladar sprinta od 2008. do 2017. godine. No, obojica će jako dobro pamtiti svoje posljednje korake na tartan-stazi. Mo Farah se oprostio se srebrom, ne zlatom na 5000 metara, dok se Usain Bolt ozlijedio nakon što je preuzeo štafetu od Blakea u finalu utrke 4x100 metara. Dogodila se i smjena u sprinterskim disciplinama. Jamajčani i Jamajčanke od mogućih šest zlata u sprinterskim disciplinama nisu osvojili ni jedno, što se nije dogodilo od 2007.
Dva počasna kruga
Prvi put u povijesti svjetskih prvenstava nisu se dizale zastave atletičara i atletičarki koji su bili na postolju. Zastave su bile dolje, odmah do postolja, u rukama osoba zaduženih za ceremoniju. – To sa zastavama bila je moja ideja. Htjeli smo uvesti nešto novo – rekao je Sebastian Coe, predsjednik Svjetskog atletskog saveza. Atletičari se nisu previše bunili, ali... – Bilo je neobično ne gledati u svoju zastavu tamo negdje u daljini kako se diže na jarbol i kako se vijori uz zvukove himne – rekao je Tomas Walsh, Novozelanđanin, svjetski prvak u bacanju kugle. Prvi put su gledatelji zvižducima dočekali jednog atletičara i to od kvalifikacija do finala, pa čak i na proglašenju – Amerikanca Justina Gatlina, svjetskog prvaka na 100 metara. Organizatori su ceremoniju pomaknuli za sam početak natjecanja u nedjelju ujutro, što su britanski mediji, prije svih Guardian i Daily Telegraph, zaključili kao želju da se izbjegne negodovanje gledatelja zbog pobjede Gatlina. Nakon svake pobjede već je uobičajeno da nositelji medalja prvo odu do tribine i uzmu zastavu svoje zemlje kako bi se njome ogrnuli, slikali s njom, ali i otrčali počasni krug. To nije izostalo ni u Londonu. Neki su već iskusni u tom poslu, a nekima je bilo prvi put. Kao primjerice našem Stipi Žuniću, brončanom u bacanju kugle. – Uvijek bih sa sjetom gledao kako drugi trče počasni krug. Eto, sad sam i to doživio. Nisam otrčao jedan, već dva kruga. Ponijele su me emocije, a da gledateljima bude još zabavnije, nosio sam na leđima svjetskog prvaka Walsha. Uh, nije bio nimalo lagan – rekao je Žunić. Prvi put se dogodilo da je samo jedan atletičar sam trčao u kvalifikacijama jedne utrke. Isaac Makwala iz Bocvane bio je najveći tragičar ovog prvenstva. Makwala, koji je imao treći rezultat sezone na 400 metara, nije mogao nastupiti u finalu jer su ga u tome spriječili organizatori SP-a pozivajući se na britanske zakone o javnom zdravlju. Organizatori su tvrdili da Makwala ima trbušnu gripu i da bi mogao zaraziti druge atletičare te da mu zato nije dopušten ulazak na stadion. No atletičar iz Bocvane tvrdio je da nije bio bolestan te da ga ni jedan liječnik nije pregledao. U međuvremenu se oporavio...
Trenerica već 50 godina
– Kako je Makwalino razdoblje obavezne karantene isteklo te je potom obavio liječnički pregled kojim je utvrđeno da je zdrav, proglasili smo ga spremnim za natjecanje, objavio je IAAF. Padala je kiša kada je Makwala sam startao i na kraju je došao u cilj u vremenu 20,20 sekundi. Kasnije je u finalu ostao bez medalje premda je na 200 metara imao najbolji rezultat sezone. Na ovom Svjetskom prvenstvu zadnji put smo gledali papirnate startne brojeve koji su se zihericama prikapčali na dresove atletičara i atletičarki. Od sljedeće godine brojevi će biti printani na dresove pa se neće dogoditi slučaj kao s Ivanom Španović koja je zbog papirnatog broja ostala bez medalje u dalju. Njezin najbolji skok je skraćen zbog broja koji se otkvačio, što je ostavilo trag u pijesku na 6,91 m, umjesto na pravoj duljini koja bi joj donijela čak i zlatnu medalju. Atletski savez Srbije odmah je uputio žalbu koja je nešto kasnije odbijena. – Sponzori, dolari, sve je u novcu. Ali i uza svu tu modernu tehnologiju ovi sportaši, najbrži na svijetu, na sebi imaju zakačene papire s brojevima. Oni im se vijore na vjetru, to je besmisleno... – osvrnuo se na ovaj događaj Michael Johnson, nekadašnji svjetski prvak na 400 metara. Dobili smo na Svjetskom prvenstvu i najstariju trenericu čiji je pulen osvojio zlato. Naime, Južnoafrikanca Waydea van Niekerka trenira Ans Botha, 75-godišnja bakica. Bila je atletičarka, trenirala je na 100 i 200 metara te skok u dalj. Početkom šezdesetih počela je trenirati svoga sina, a danas uz Niekerka ima još jednu buduću zvijezdu o kojoj brine – Thusoa Mpuanga. Zanimljivo je da je rođena u Namibiji, a trenerskim poslom bavi se 50 godina. Ima tri sina, petero unučadi i petero praunučadi. – Ja sam supervelika baka – rekla je Ans koja trenira Niekerka petu godinu. Svjetski atletski savez zbog dopinške afere zabranio je ruskim sportašima natjecanje, no na prvenstvu ipak je nastupilo 19 atletičara iz Rusije, kao “neutralni” tim. Oni ne smiju nastupati u dresu Rusije. U slučaju osvajanja zlatne medalje neće biti svirana ruska himna, kao što je bilo u ženskom skoku u vis, u kojem je pobijedila Maria Lasitskene, bivša Kučina.