KP Francuske – hropac umirućeg koji još čeka na Staljinovu pomoć
Iluzija o jednakosti je provaljena, prijevara o malim ljudima razotkrivena, obećanje o besklasnom društvu zaboravljeno. Kako je komunizam bio slab kad ga je bez borbe potukao kapitalizam
rancuska Komunistička partija jedina je velika zapadna stranka toga ideološkog profila koja je preživjela smrt komunizma i nastavila djelovati pod svojim starim imenom, a da njeni preostali ili preživjeli članovi ni danas nisu u stanju razumjeti što (im) se dogodilo. Je li i njihov Titanik udario u santu leda? Ili je santa lenta udarila u Titanik? Kao da se s njima ponavlja epska sudbina japanskih boraca koji su se sakrili u šumi i nisu dugo znali da je završen rat (drugi svjetski); i francuski komunistički borci, dugo i fanatično odani svome „kraljevstvu“iz Moskve, nisu još otkrili da je njihova partija izgubila ideološki rat i da u trošne čamce za spašavanje s desnih bokova ulazi voda koja ih samo čudom još nije potopila. Nitko ih sa strane neće gurnuti na dno, ako se sami ne potope. Tako se izražava poštovanje spram jedne burne povijesti, slagao se netko ili ne slagao s politikom stranke koja je postala kostur posljednjeg komunističkog dinosaura u zapadnoj Europi. Ni taj dinosaur nije izumro od gladi, iako su se i partijski kardinali načelno borili protiv siromaštva; oni su se izgubili zbog gubitka ideja. Ni Emmanuel Macron, najkreativniji lik u francuskoj politici u posljednjih pola stoljeća, nije htio posebno obračunavati s tom partijom iako zna da je svim vladarima pravila probleme, čak i kad je s njima dijelila vlast. Mora se priznati da se nije ni trudio previše da je uništi: nešto zbog pozitivne uloge u Pokretu otpora, koju je poštovao i general Da Gaulle, a nešto radi očuvanja povijesne ravnoteže između boraca i izdajnika iz Drugog svjetskog rata; mladi predsjednik ne želi je pomicati za račun nove ideološke ravnotežu, koju i tamo zazivaju mnogi ad hoc suci i tužitelji i drugi samozvani borci za reviziju utvrđene ratne istine. Ima u Macronovu blagonaklonom držanju i političkoga uvjerenja da od (nemoćnog) KP-a više ne dolaze ozbiljne prijetnje za njegovu reformsku politiku.
Je li izdala birače ili oni nju
Mudrome je jasno da se politička stranka u takvoj krizi sama najbolje uništava: bolje je pustiti staru partiju da mirno spava nego je buditi iz dubokoga sna! Dvojbeno je, i u tome slučaju, što je teže doživjeti: ostvarenje snova ili njihovu propast? Statistički gledano, francuska Komunistička partija nedavno je prošla još jednu izbornu kontrolnu točku u maratonskoj utrci za političko održanje i kroz ušice igle probila se opet u Nacionalnu skupštinu; politički, produljila je život za pet sljedećih godina, s 11 vlastitih zastupnika, koje je „kupila“na biralištu, a s još nekoliko pojačanja iz ideološkoga susjedstva, koje je posudila da može formirati vlastitu, komunističku parlamentarnu grupu. Nitko se ne poziva ni na kakvu rezoluciju ili konvenciju da bi doveo u pitanje legitimitet političke stranke iako je u nekim periodima strastveno zagovarala najgori komunistički totalitarizam. Filtri demokracije su na biralištu. Dublje promatrano, KP je i s novom Pirovom pobjedom sve dalje od cilja povratka izgubljenog političkoga utjecaja; svaka nova provjera bit će mu teža, a borba za opstanak sve neizvjesnija. Velika stranka 20. stoljeća na vrijeme je upala u mrežu staljinizma, a nije se na vrijeme izvukla pa se u njoj koprca kao političko čudo 21. stoljeća: iscrpila je povijesnu ulogu rušenja kapitalizma, a nema više ozbiljniji politički potencijal za njegovo demokratsko mijenjanje. Životari više nego što živi, preživljava od izbora do izbora više nego što nešto znači u politici zaštite socijalne pravednosti od pomahnitalog novca. Pred svake izbore konziliji političkih nadriliječnika uredno proglašavaju njenu kliničku smrt; partija nije politički mrtva ni u Macronovoj eri: priključena je na pojačane aparate za umjetno disanje, s istrošenom lijevom polovicom muči se u bolesničkoj postelji, odakle lakši put vodi u muzej propalih stranaka, a teži na groblje političkih iluzija. Možda njeni sadašnji rukovodioci – ne vođe, oni bi već osmislili novi projekt – vjeruju još u poruku nekog anonimnog optimista napisanu na metro-karti i ostavljenu na grobu jednog od najvećih agitatora komunizma, Jeana-Paula Sartrea: „Pobijedit ćemo drugi put“! Nije poznato da je povijest onima koji su padali na njenim ispitima davali popravne rokove; svaki povijesni ispit je novi i jedini. U slučaju francuskog KP-a, povijest je presudila na njegovu štetu: nekad najjača partija francuske ljevice, a poslije rata i najveća politička stranka u Francuskoj, u posljednje desetljeće-dva prolazi sve veću agoniju. Letvica na biralištu (i u društvu) sve je niže postavljena, a preskače je sve teže, samo da ostane na političkom trkalištu u starome dresu. Je li ona izdala birače ili birači nju? Ta vrsta dijalektike dramatično podsjeća na nerješivo pitanje o tome što je prije, jaje i kokoš. Možda u politici, ipak, sve kreće od kokoši, ili od pijetla, jer se novi pilići u takvim „kokošinjcima“(posuđeni izraz od jednog uvaženog zastupnika i ministra) okupljaju oko novih ideja. Francuska je partija prekinula proizvodnju „jaja“(novih ideja) u svome inkubatoru dok je bila plodna, i kad je – kao i tolike druge europske partije s ljevice, osobito komunističke – potiskivala intelektualnu raspravu da bi se lakše obranila od (unutrašnje) kritike staljinizma; ostala je na čistini, bez intelektualne pomoći kad su se počele komplicirati, ili rasplitati, povijesne i političke prilike u Europi, tako da je komunizam pao sam od sebe i svojih proturječja. Prevelika je bila hipoteka na leđima njegovih stranaka – gušenje slobode, gubitak konkurentnosti – da takvi utezi ne bi vukli prema dnu. Tad je još Georges Marchais kukurikao da KP vlada u industrijskim gradovima, dakle, da uživa glasove proletarijata, i da drži predgrađa, gdje se već stvarao novi lumpen-proletarijat, a da to moćni generalni sekretar, s kratkovidnom političkom dioptrijom, nije mogao vidjeti. Gledati, a ne vidjeti, to je (bila) kazna koju su takve partije skupo plaćale. Kao ideološki grobar intelektualnosti u zemlji prosvjetiteljstva i politički kočničar demokratskih promjena u državi demokracije, francuska je partija gubila socijalnu supstan-