Bojim se da nas Hrvati ne odbace zbog loših stvari koje neki rade
Da smo znali kakvi su Hrvati, ovdje bismo odmah ostali
Kad smo dolazili nismo ni znali za Hrvatsku. Svi su govorili o Njemačkoj, Skandinaviji... I zato smo išli dalje, govore izbjeglice
Dani samo prolaze. U dugom, neizvjesnom čekanju bez znanja što će biti sutra. Strašno je tako živjeti, kažu nam izbjeglice koji čekaju u Zagrebu. Što točno? Neki dokumente, neki tek intervjue za traženje azila, a neki odgovor, pozitivan ili negativan. Ukratko – bolje sutra. I to je teško, a još je teže biti cijelo vrijeme zatvoren s 500-tinjak ljudi u istoj situaciji. Svi su oni u hotelu “Porin” u zagrebačkim Dugavama i premda cijene krov nad glavom, priznaju da uvjeti nisu bajni. Iz pretrpanog “Porina” stižu slike improviziranih kreveta, madraca u hodnicima, higijenski uvjeti su teški, nema dovoljno potrepština, a atmosfera napeta.
Stalna gužva i buka
– Pa, soba je mala... – govori 26-godišnji Mohamed Fares i rukama pokazuje približne dimenzije. Skromne su kvadrature, a u nekima ima i po sedmero ljudi. – Nama je dobro, četvero nas je i malo smo nagurani, ali sami smo u sobi – dodaje Mohamed.
Eh, da možemo raditi... Ovako većina nas cijeli dan samo sjedi u Porinu, govore izbjeglice
Supruga Hadil Bradi ima 19 godina, a tu je i dvoje djece. Kćerčica Amal uskoro će imati dvije godine, a Amir ima tek 15 dana. – On je prvo dijete izbjeglica rođeno u Zagrebu, u Petrovoj bolnici – ponosno govori otac držeći stariju kćer u krilu. On i supruga bili su dio velikog migracijskog vala prije dvije godine. Pobjegli su iz sirijskoga grada Alepa, a trudovi su počeli kod Zagreba, na putu u Njemačku. Ondje su nakon poroda i otišli, no prije deset mjeseci deportirani su u Hrvatsku. – Ljudi su tu odlični. Zagreb volimo, imamo već i prijatelje. Htjeli bismo ostati – kaže Mohamed na nesigurnom hrvatskom. Nada se da će njihov status uskoro biti riješen. – Eh, da možemo raditi, to bi bilo odlično. Ovako većina nas cijeli dan samo sjedi u “Porinu”. Stalno je gužva i dosta prljavo. Ima i onih koji ne drže do čistoće. Često nemamo ni vreće za smeće ni sredstava za čišćenje, a ni novca da ih kupimo – prepričavaju izbjeglice. U hotelu je samo sedam perilica rublja, u kojima se odjeća pere 30 minuta na 30 stupnjeva. Loša je i situacija s hranom koju im donose u hotelski restoran. – Obitelj s petero djece za ručak dobije u plastičnoj zdjeli malo hladne juhe, dovoljno eventualno za troje, te zdjelu hladne riže ili tjestenine, nekad s piletinom, nekad bez mesa. Za večeru je konzerva tune ili mesni narezak te kruh i jabuka, a djeca često dobiju kekse – govore, ali dodaju kako se ne žale jer barem nisu gladni. Većina u sobi ima rešo pa i sami nešto pripreme. Veći je problem, ističu, nedostatak medicinske pomoći jer je MDM-u (Medicines du Monde) istekao ugovor pa više nemaju liječnika. Sad odlaze u Dom zdravlja Dugave gdje je djeci pedijatar dostupan jedan dan u tjednu na sat vremena. Najčešća riječ kojom izbjeglice opisuju situaciju je “gužva”, zbog čega je stalno užasno bučno dok se svi pokušavaju nadglasati i sporazumjeti na više jezika. Nema mira ni navečer kada oko hotela počnu kružiti krijumčari. Cijena za bijeg do Milana? Oko 1200 eura. Zbog svega, atmosfera je napeta pa ima i sukoba i tučnjava. Pa kako i ne bi bilo, dodaju, kad je toliko ljudi zatvoreno zajedno. – Najgore je to što se ljudi stalno mijenjaju, dolaze novi i ne znaš kakvi su – govori 17-godišnji Mustafa Safi iz Afganistana koji je u Hrvatskoj 10 mjeseci.
Pomažu brojne udruge
Raspoloženje je posebice loše kad se dogode incidenti i napadi poput onih u zadnje vrijeme. Takvim je ljudima, ističu stanari “Porina”, bolje da se u hotel i ne vrate. – Jako sam tužan zbog toga i želim reći svima u Zagrebu i Hrvatskoj da mi je žao. Lijepo smo prihvaćeni i jako se bojim da nas sve ne odbace zbog loših stvari koje neki rade. U svakoj državi ima i dobrih i loših ljudi i mi nismo svi isti – ističe Mustafa koji u Zagrebu ide u srednju školu. To mu puno znači jer luta od 15. godine kada je sam pobjegao u Europu. – Išao sam preko Irana, Turske i Grčke, a moja obitelj ostala je u Iranu. Teško mi je samom, ali barem sam na sigurnom. Možda ću ovdje jednog dana imati normalan život – priča Mustafa koji je prije Hrvatske, devet mjeseci bio u Austriji, odakle je deportiran. Sličnu priču imaju i 23-godišnji Haqi Arfo i 24-godišnji Mohammad Kheir iz Sirije. Prije nego što su došli u Zagreb, bili su u Austriji i Norveškoj. – Kad smo dolazili u Europu, nismo ni znali za Hrvatsku. Svi su govorili o Austriji, Njemačkoj, Skandinaviji... I zato smo išli dalje. Da smo znali kakva je Hrvatska, odmah bismo ostali. Sviđa nam se, ljudi su srdačni i nekako je slično kao što je bilo u Siriji prije rata – zaključuju te napominju da im osim službenih ustanova, puno pomažu i razne udruge. Tako se, primjerice, više puta tjedno okupljaju u udruzi “Are You Syrious” gdje je za njih otvoren i dućan u kojemu mogu uzeti što žele, a vrijeme krate razgovorom, čitajući te igrajući nogomet.
Sviđa nam se ovdje, Hrvati su srdačni, nekako je slično kao u Siriji prije rata Medicinska skrb je problem, djeci je pedijatar dostupan jedan sat tjedno