MIRILA NA VELEBITU: “ŽIVE DUŠE, MRTVA TILA, LAKA VAM ZEMLJA BILA”
VIŠE JE POŠTOVAJA BILO PREMA MIRILIMA NEGO PREMA GROBU. U NJEMU JE TIJELO BEZ DUŠE, KOJA JE OSTALA NA MIRILIMA
Stoljećima su ljudi vjerovali da je duša ostala na mirilu i zato je rodbina to mjesto poštovala više nego grob. U njemu je bilo samo tijelo
Na južnim obroncima Velebita mogu se na nekoliko mjesta vidjeti mirila, pogrebna kamena obilježja koja označavaju mjesta na kojima su tijela pokojnika bila nakratko položena dok su iz planinskih nepristupačnih sela nošena do groblja u podnožju hrvatske mitske planine. Posmrtni običaj označavanja mirila u podvelebitskom kraju trajao je od 17. do 20. stoljeća. No, ono što su prije samo nekoliko desetljeća bila sveta, gotovo magijska mjesta pokraj kojih se prolazilo sa strahopoštovanjem, danas je turistička atrakcija. U Starigradu-Paklenici reklamiraju čak i poučnu stazu na kojoj se može obići šest mjesta s mirilima u okolici sela Ljubotića. Vukićeva mirila su na toj stazi najbolje očuvana i na njima je više od tristo mirila, a poznata su i Renjevačka mirila itd. No, o čemu je zapravo riječ? Kako su nastala mirila?
Koliko je tijelo, tolika je duša
Budući da je nosačima pokojnikova tijela iz zabitih velebitskih zaselaka do groblja ili crkve u podnožju planine bilo dopušteno samo jednom se odmarati, oni bi na mjestu odlaganja pokojnikovo tijelo ritualno izmjerili tako što bi stavili uzglavni i podnožni kamen. Bila je to pokojnikova mjera, mira, mirilo, jer „koliko je tijelo, tolika je i duša“. Pokojnika se na mirilo polagalo najčešće tako da gleda na istok, prema katoličkom pravilu. A kad bi se duša vraćala na Dušni dan, prepoznala bi mirilo po šarama, ukrasima koje bi klesar uklesao na uzglavnom kamenu (uzglavnici). Zato je mirilo posvećeno mjesto, ono se zbog toga uređivalo i posjećivalo više nego grob. Onaj tko bi prolazio pokraj mirila, izgovarao bi kratku molitvu: “Žive duše, mrtva tila, laka vam zemlja bila”. Djeca se nisu smjela igrati na mirilima niti se na tom prostoru smjelo napasati stoku. Nije bilo dopušteno ni hodati po mirilima niti odnositi s njih ploče. Lokalno stanovništvo se strogo držalo tih nepisanih pravila. Rodbina i mještani imali su više poštovaja prema mirilima nego prema grobu i groblju jer je, kako su vjerovali, u njemu samo tijelo bez duše, koja je ostala na mirilima. Zato su mirila bila posvećena. Pa ipak, mirilo nije bilo obvezno za obitelj pokojnika koja nije imala za to materijalne mogućnosti. Zanimljivo je da svećenik nikad nije bio sudionik takvoga obreda. Zašto? Prema lokalnom vjerovanju, pokojnikova „duša se na mirilu odvajala od tijela“. Međutim, prema Rimskim obrednicama, to nije u skladu s učenjem Crkve. Teologinja Višnja Milanović Radić sa Sveučilišta u Zadru, koja se bavila teološkom problematikom mirila, pojasnila je kako prema vjerovanju Katoličke ckve duša odmah nakon smrti napušta tijelo. Zato su svećenici izbjegavali odlaziti na mirila. Poslije pokopa, pokojnikova rodbina je prostor između uzglavnog i podnožnog kamena na mirilu popločavala. Uzglavni kamen su ukrašavali šarama, ornamentikom. Uzglavni kamenovi, uzglavnice, s područja Starigrad-Paklenice imaju na sebi isklesane sunčane križeve, rozete, pentagrame, solarne diskove, antropomorfne križeve, ornamentalne križeve itd. Šare dakle imaju svoje podrijeltlo u astralnim magijskim vjerovanjima, ali i u kršćanstvu. Uzglavnice mirila imaju na sebi uklesane inicijale pokojnika, križ, datum smrti , kraticu s datumom smrti ili godinu rođenja ili samo natpis „umra“taj i taj. Šare su znak identifikacije i orijentacije,
prema kojima duša zna na kojem je kamenu počivala. Mirila ne označavaju samo duljinu položenog pokojnika nego i veličinu duše.
Kraj Muća su počivala
Kako prema vjerovanju lokalnog stanovništva duša ostaje na kamenu, na mirilima, koja su trajna, oni su na Dušni dan posjećivali mirila, a ne grobove. Koliko je sve u vezi mirila poganski običaj, teško je reći. Crkva je, naime, od samoga početka svoga djelovanja imala strategiju da, koliko je mogla, u svoju praksu unosi stara vjerovanja. No, ono što se na južnim obroncima Velebita zove mirilima, u Ogorju Gornjem pokraj Muća nosi naziv počivala. Pokojnika se iz Ogorja i okolnih sela na pola puta od kuće do groblja polagalo na počivala da mu duša otpočine kako bi se također lakše odijelila od tijela. Međutim, ogorski običaj je u nekim detaljima drukčiji od velebitskoga. Primjerice, nosači su tijelo pokojnika na počivalu tri puta zavrtjeli „naopusun“, to jest ispravno u smjeru kazaljke na satu kako njegova duša ne bi našla put do kuće za vrijeme četrdesetodnevnog lutanja nakon smrti i tako uznemiravala ukućane. Glava pokojnika je također gledala prema istoku, mladom Suncu, koje je simboliziralo Krista. Počivalo je ujedno bilo i mjesto na kojem se odmaraju oni koji nose pokojnika. Usto, počivala su bila mjesta memorije pokraj kojih bi se ljudi zaustavljali i evocirali uspomene na mrtve. Svećenik nije pratio ni obred na ogorskim počivalima nego je povorku čekao pokraj crkve odnosno groblja. Ogorska počivala, za razliku od velebitskih mirila, imaju samo uzglavnicu, uzglavni kamen, ali ne i podnožnicu i ploče. Uzglavnice ogorskih počivala su ljepše i preciznije isklesane jer su, pretpostavka je, u tom kraju bili vještiji majstori koji su imali kvalitetniji alat. Osim u Starigradu i Ogorju, postojala je praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom u okolici Unešića u zaleđu Šibenika, a ondje su ta počivališta zvali bilig jer „obilježi di se počiva“. Bilizima u okolici Unešića bavili su se znanstvenici Mario Katić i Jadran Kale s Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru. Prema Katiću, većina stanovnika dalmatinskog zaobalja došla je migracijama, koje su izazvale turske najezde. Ti su stanovnici, prema Katiću, donijeli običaj počivala i „sicanja“, odnosno tetoviranja, uglavnom križeva, ali i svoje narodne nošnje. Katić i Kale su u svojim radovima zabilježili priče autentičnih kazivača o predajama o doseljenju stanovnika šibenskoga zaleđa iz Bosne. „Stanovništvo koje se doselilo na ovaj prostor donijelo je sa sobom svoj način života, vjerovanja i običaje; nešto se s vremenom napustilo, nešto prilagodilo, a nešto očuvalo... To još jednom potkrepljuje ideju da je običaj obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom došao s migracijom stanovnika”, piše Katić u radu „Praksa obilježavanja mjesta odmaranjem s pokojnikom u okolici Unešića“. Tradicija i običaj obilježavanja mjesta gdje se mrtvi odmaraju iščezli su prije nekoliko desetljeća. Običaji su napušteni, ali su se danas našli na popisu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Hrvatske i u turističkoj ponudi.
Glava pokojnika na mirilu uvijek je bila okrenuta prema istoku, tj. mladom Suncu, simbolu Isusa Svećenik nikad nije bio na mirilu jer to nije bilo u skladu s učenjem Crkve