Na Columbiji film studiraju jako bogati ili jako uporni
Mlada Dubrovčanka u SAD-u je nominirana za studentski Oscar
Filmom “U plavetnilo” pokorila je festivalski svijet, a prije toga crowdfundingom je skupila novac za kratki film po Kurtu Vonnegutu
Antoneta Alamat Kusijanović iznimno je talentirana dubrovačka redateljica koja već devet godina živi i radi na potezu između Hrvatske i SAD-a, gdje je magistrirala na prestižnom sveučilištu Columbia. Njen film “U plavetnilo” ovih je dana dobio iznimno važno priznanje – nominirana je za nagradu američke filmske akademije u kategoriji studentskog filma!
Odmah nakon nominacije za studentski Oscar uslijedilo je i Srce Sarajeva za najbolji kratki film. Kakvi su dojmovi?
Sarajevo je bilo jedno divno iskustvo, to je grad koji izuzetno volim i festival koji sam godinama pohodila. Vratiti se s vlastitim filmom nakon deset godina i još osvojiti Srce Sarajeva vrlo je emotivno. Upravo sam došla u Dubrovnik i već sam u nekoj drugoj brzini jer se pripremam za novi festival u Danskoj. Tako mi život ne da ni da se predugo veselim!
“U plavetnilo” već mjesecima bilježi izniman uspjeh, uključujući nagrade u Berlinu i Oberhausenu. U čemu je tajna?
Mladim je autorima iznimno važno da uspiju s nekim kratkim filmom kako bi dobili novac za svoj prvi dugi metar. Zato često pokušavaju osjetiti bilo festivala i napraviti film koji bi imao što veće šanse. To su najčešće filmovi s okolišnom komponentom pa imaju politički segment, fizičko nasilje, socijalnu priču, ženske glavne likove, elemente rata... U masi takvih filmova “U plavetnilo” je odskočilo jer nema nijednu od tih tema na prvu, potpuno je prozračan, plav i lijep, s pozitivnim mladim glumcima. Njegova je kvaliteta u slojevima koji se postupno iznjedruju. To se svidjelo festivalima jer je baš obrnuto od onoga što inače traže. A i glumci su zaista fantastični.
Kakav je osjećaj studirati na Columbiji? Može li se usporediti sa studijem na zagrebačkoj ADU, koju ste također pohađali?
Poseban je osjećaj kada svako jutro kad dolaziš na Columbiju, kao da ulaziš u neki hram. To se jedino može usporediti s ulaskom na Stradun. Ali jako je teško tamo studirati. Ivy League fakulteti imaju ogromne školarine, a studenti su uz to prisiljeni i sami financirati svoje filmove, dok u Zagrebu dio troškova pokriva akademija. U Americi nema ni HAVC-a, prepušten si sam sebi. U tu se avanturu upuštaju samo bogati ili oni koji su sigurni da će u tom poslu biti dobri. Ja nisam bogata, kao ni dvoje mojih kolega s Columbije koji su već osvojili Oscar u studentskoj kategoriji. Mi imamo studentske kredite. I dok sam svjesna privilegija da studiram na fakultetu na koji se godišnje prijavi više od 1500 ljudi, a prime ih dvadeset, ponosna sam i što sam studirala na ADU. Zagrebačka Akademija i HAVC iznjedrili su niz sjajnih mladih filmaša. Te institucije treba cijeniti i njegovati.
Nedavno su u Hrvatskoj bile mnoge polemike oko HAVC-a.
Slične probleme imali su i kolege iz Argentine, Španjolske, nekih balkanskih zemalja... Svi oni bore se za svoje filmske centre, a naš HAVC je među njima najbolji. To ne kažem zato što su financirali “U plavetnilo”, nego zato što gledam filmove mojih drugih kolega koji bez podrške HAVC-a ne bi postojali, a koji su imali sjajan plasman na festivalima poput Berlina i Cannesa. Imati takvu instituciju iza sebe užasno je važno svakom redatelju.
Što vama kao autorici znači nominacija za studentski Oscar?
Nakon objave nominacija dobila sam dvadesetak mailova od raznih agenata iz Amerike. To mi
ANTONETA ALAMAT KUSIJANOVIĆ
redateljica odana korijenima je jako važno jer dugoročno želim graditi suradnju između Amerike i Europe, da moji filmovi donose novac u RH, a ne da ga iznose. Ulaskom u prestižno društvo nominiranih za ovu nagradu korak sam bliže tom cilju.
Pripremajući film “If we must die” po priči Kurta Vonneguta okrenuli ste se crowdfundingu. Kako je to prošlo?
Kada u Amerikanci požele snimiti film, traže novac od crkve, svog zubara, lokalnog pekara... Mi nismo imali ništa od navedenoga pa smo se odlučili za crowdfunding. Osim što smo snažno vjerovali u tu priču, nadali smo se da će ime velikog pisca poput Vonneguta privući mnogo novca, ali to se ipak nije dogodilo. No uspjeli smo snimiti film, i to u prosincu, po snijegu koji nam je dopirao do kukova, a naših dvoje glavnih protagonista imalo je 77 godina. Na snimanju su bila i tri rotvajlera i jedno malo dijete, dakle radili smo u gotovo nemogućim uvjetima. Tu sam naučila sam da set nikada ne bude onakav kako si ga planirao, da je uvijek potrebna prilagodba i rješavanje katastrofa na setu. Na setu “U plavetnilo” već sam se počela igrati s tim neplaniranim događajima, kao kad plešeš neuvježbane korake, ali bar si se pripremio koja će biti muzika.
Pripremate li već idući film?
Dugometražni film “Murina” koji ću snimati na Kornatima, ponovno s glumicom Gracijom Filipović i svojom međunarodnom ekipom u kojoj su scenaristica Christina Lazaridi i kompozitor Evgueni Galperine, koji radi i za Luca Bessona. Film nije produkt jednog čovjeka, nego više mozgova, pa ne treba biti ni produkt jednog mentaliteta. Volim raditi sa što više različitih ljudi jer to miješanje filmove čini univerzalnima. A ništa od toga ne bih mogla bez naše producentice Zdenke Gold kojoj beskrajno vjerujem.
Sve me više kontaktiraju američki producenti, a ja u Hrvatskoj želim snimati filmove koji će spojiti SAD i Europu