Serija koja pokazuje koliko je teško ekranizirati Kinga

Iprošle smo se nedjelje bavili adaptacijom djela Stephena Kinga za ekran, ove nedjelje zaključit ćemo kritiku serije The Mist. No, u malo drugačijem tonu od Mr. Mercedesa koji se i dalje čini vrlo solidnom translacijom Kingova romana na ekran. Naime, očito je pravi podvig prenijeti atmosferu kultnog horor-pisca na bilo mali bilo veliki ekran. Nakon Kule tmine koja je upravo na kraju emitiranja u kinima, osrednji je posao obavljen i s The Mist. Iako je serija u prvih par epizoda obećavala, na kraju smo dobili sasvim prosječan triler koji ni po čemu osim po potpisu na uvodnoj i odjavnoj špici ne odaje kako iza njega stoji Stephen King. Smještanje grupe ljudi u situaciju borbe za opstanak u sukobu sa zlom lajtmotiv je Kingova istoimena romana. Ovdje je scenarij olujno nevrijeme nakon kojega mali američki gradić obavija magla koja je po njegove žitelje smrtonosna. Brzo se ispostavlja kako vojska ima nešto s time, no to ne mijenja puno situaciju za one koji shvaćaju opasnost te se sklanjaju u lokalnu trgovinu. Jer oni koje magla zahvaća stradavaju na bestijalne načine. Trgovina postaje mjesto u kojem strah nadvladava razum te protagonisti osim magle za protivnike imaju i jedni druge. Ipak, autori serije ne uspijevaju otići dalje od toga, odnosno u smjeru u kojem bi u gledatelju probudili emociju pri kojoj bi on počeo navijati za čovječanstvo koje je King smjestio u poziciju u kojoj ono sasvim sigurno gubi, već kako on to vješto radi. Ništa od toga, čak niti dobra izvedba zgodne Alysse Sutherland u ulozi Eve Copeland, mnogi će je se sjetiti kao kraljice Aslaug iz Vikinga, ne spašava stvar, niti za nju ne razvijamo neke posebne emocije. Osim one da se sve čim prije završi kako bismo pogledali u kojoj je mjeri izmijenjen kraj priče. Pogreška je evidentna u cijeloj seriji. Da bi se dobila takva dubina radnje, razrada likova morala bi biti daleko bolja, u televizijskoj adaptaciji Magle o likovima, pa čak ni onim glavnima, ne znamo puno, kod nekih ne znamo niti imena. Gotovo uopće nam nije poznato čime su se ti ljudi bavili prije olujna nevremena, je li između njih i prije bilo trvenja, postoji li neka druga podloga zbog koje bi se oni u zatvorenom prostoru prožetom panikom sukobljavali. Ništa od toga. Sukobi izgledaju gotovo bezrazložno, bez nekih dubljih posljedica po radnju, bez naknade reakcije čak i na ubojstva koja se događaju lako kao da se radi o kakvoj zatvorskoj pobuni, a ne o skupini ljudi u borbi za goli život. Jedini događaj iz sjećanja aktera, navodno silovanje, koji je trebao poslužiti kao katalizator razvoja odnosa, na kraju gotovo preuzme seriju pa više nije jasno što je ta magla ishodište cijele priče ili tek dekor. Naprosto, sjećamo se daleko boljih filmova s istim motivom. Tko bi mogao nadmašiti Maglu iz 1980. Johna Carpentera, briljantan film s vrlo sličnom pričom koji su dodatno obogatili Jamie Lee Curtis, Adrienne Barbeau, Hal Holbrook... U startu, dakle, krećete iz minusa ako radite sličnu priču. A onda je tu i filmska adaptacija Kingova romana iz 2007. godine na čijem je scenariju radio i sam pisac. A režirao nitko drugi nego Frank Darabont, kasniji tvorac Živih mrtvaca koji je do tog trenutka za pojasom već imao Zelenu milju i Iskupljenje u Shawshanku. Ta je ekranizacija s Thomasom Janeom, Marciom Gay Harden i Laurie Holden prošla sjajno kod publike. S razlogom, riječ je o doista sjajnom filmu. Ako je autor serije Christian Thorpe to znao, morao je barem pokušati ponuditi više od ovoga što smo dobili. A njegovi producenti trebali su razmisliti je li The Mist trebalo još jednom ekranizirati. Pogreška koja se plaća vremenom gledatelja. Ako na seriju naletite negdje na satelitu ili kabelu, bacite pogled, ako ne, nemojte trošiti vrijeme tražeći je.

Nejasno je zašto bi nakon sjajne ekranizacije iz 2007. još jednom trebalo Maglu postavljati na ekran Teško je zaboraviti Maglu iz 1980. Johna Carpentera koji je koreografiju magle iskoristio na savršen način