Hoće li djeca ići u školu s osmijehom ovisi o roditeljskim naputcima

Ne ulazeći u poteškoće dvovlašća u kojem je Ministarstvo obrazovanja i znanosti, kreirano ili nametnuto aktualnom političkom zbiljom, svejedno je, ali se mora priznati aktualnoj ministrici da je pravo umijeće ploviti takvim brodom. Naime, umjesto dva plus tri državna tajnika i pomoćnika sada imamo četiri plus šest, ministričini i bivšeg ministra zajedno. I kao što je napisala jedna vaša čitateljica u reagiranjima da je upravo ministrica i pozvana da s obzirom na svoje obrazovanje nastavnice matematike i fizike kaže koju pametnu i na temu reforme, ali prvenstveno i na temu aktualne podmantre STEM-a, tako je bilo čak i očekivano da napiše vlastiti plan za napredak sustava naobrazbe, a što su već mnogi zlurado nazvali ministričinim “manifestom”. I taj “manifest” bio bi manje-više u redu da dojam nije pokvaren s nekoliko floskula pedagoške naravi. Jedna od pedagoških floskula jest svakako rečenica: “Krajnji je cilj postići da učenik u školu ide s osmijehom na licu, ali i da mu taj osmjeh ostane i nakon završetka škole u cjeloživotnom učenju...”. Da nisam prije trideset godina boravio u Sjedinjenim Državama i iz blizine, preko starijih sinova koji su tada pohađali treći i sedmi razred državne američke škole i to one punog naziva Developmental Research High School (a ne obična High School) uočio što to znači kad djeca s osmijehom na licu idu u školu, odobrio bih u potpunosti navedenu rečenicu iz “manifesta”. Ubrzo sam tamo shvatio da je to doslovce igraonica, škola za široke narodne mase, dok su privatne škole ipak nešto drugo. Udžbenike su koristili samo u školi, za zadaću su dobivali tu i tamo neke isprintane materijale, a u odnosu na svoje vršnjake bili su “mali Einsteini”. Brzo me prošlo početno oduševljenje, a pogotovo onog trenutka kad su djeca zavoljela takvu školu i nisu željela povratak u domovinu. Priznajem, glavni profit je ipak bio engleski jezik s američkim naglaskom. Hoće li djeca ići u školu s osmijehom na licu ili ne to prvenstveno ovisi o roditeljskim odgojnim naputcima glede sustava vrijednosti iz kojih djeci postaje jasno od prvog dana da je škola njihovo “malo radno mjesto” i “ozbiljan posao”. Jedino tako djeca mogu školu doživjeti s radošću glede stjecanja znanja. Godine 2000. Finci su se našli u čudu kada su njihovi 15-godišnjaci našli u samom vrhu na PISA testovima koji su se počeli provoditi. (Tada je Nokia već bila ikona svjetske tehnologije.) Kada se nakon tri godine ponovio taj prekrasan rezultat počeli su razmišljati što je stvarni razlog tog uspjeha. Zaključili su da se njihov recept za uspjeh sastoji u stalnom odabiru najboljih studenata za nastavna zanimanja, u permanentnom kontaktu roditelja sa školom uz njihovu podršku nastavnicima i tek na kraju materijalno nagrađivanje najboljih nastavnika.