Što su diplomati naučili na ekskurziji

Hrvatski veleposlanici i generalni konzuli okupili su se u Zagrebu na godišnjoj konferenciji na kojoj im je državni vrh prenio i glavne odrednice vanjske politike. Nadajmo se da je iza zatvorenih vrata bilo i kritičkih pitanja poput: kako mislite da toler

To je nešto što svijet ne može prihvatiti, rekao je Tuđman 1992. o oznakama HOS-a, a bilo bi dobro da to netko kaže i danas

Svi veleposlanici, generalni konzuli i otpravnici poslova Republike Hrvatske po svijetu okupili su se prošloga tjedna u Zagrebu na godišnjoj konferenciji. Lijepo su se družili, kao na kakvoj ekskurziji vozili organiziranim autobusima od hotela Sheraton do Banskih dvora i do Pantovčaka na koktele. Drugog dana konferencije, u petak, državni vrh upoznao ih je s glavnim odrednicama hrvatske vanjske politike. Bilo je tu čak i smiješnih dosjetki: predsjednik Sabora Gordan Jandroković opisao je našeg zamjenika stalnog predstavnika pri EU u Bruxellesu (u formaciji Vijeća EU zaduženog za Coreper I.) kao “veleposlanika za mrkvu, meso i ostale važne stvari”, a premijer Andrej Plenković nasmijao je dvoranu kad je izjavio da je državni vrh RH danas takav da susret naših diplomata s premijerom, predsjednikom Sabora i predsjednicom države izgleda kao “prošireni kolegij MVP-a”. Svi se, naime, znaju iz ministarstva na Zrinjevcu, gdje su služili u ranijim fazama svojih karijera. Godišnje okupljanje čelnih ljudi hrvatske diplomatske mreže po svijetu dobra je i potrebna tradicija. Premijer Plenković ispravno je zaključio kako to okupljanje nije samo protokolarne naravi, nego ima za cilj da kod naših diplomata u svijetu izazove osjećaj identificiranosti s politikom koju vodi hrvatska Vlada. Ali, ako tijekom dvodnevne konferencije u svim razgovorima nije bilo nijednog iole kritičnijeg pitanja, ako nije bilo otvorene, kritičke rasprave, onda je ta konferencija samo još jedan sajam taštine. Ne znamo je li bilo kritičke rasprave. Konferencija je, naime, bila zatvorena za predstavnike javnosti, što je i razumljivo jer ozbiljni razgovori u diplomaciji se ne vode pred kamerama i mikrofonima. Otvoren je bio samo dio u kojem su premijer, šef Sabora, predsjednica RH i ministri zaduženi za resor vanjskih poslova i obrane govorili o glavnim odrednicama hrvatske vanjske politike. Ali, ako već trebamo nagađati, nadamo se da je u zatvorenim dijelu koji je uslijedio nakon tih govora zaista bilo kritičke rasprave. Primjerice, rasprave koja počinje tako što neki veleposlanik iz publike digne dva prsta, dobije riječ i upita premijera, predsjednicu i šefa Sabora: kako mislite da toleriranje spomen-ploče s natpisom “Za dom spremni” u Jasenovcu pomaže ugledu Hrvatske u svijetu? Mogu li naši veleposlanici dobiti instrukcije o tome kako da priču o toj ploči smutnje upakiraju u bilo kakav celofan u kojem smatrate da bi ugled Hrvatske mogao ostati neukaljan? Posao diplomata je, naravno, da služi svojoj domovini među ostalim i tako što pronalazi opravdanja za svaki, bilo kakav postupak ili politiku te svoje domovine. Ili, kako je to u čuvenoj izjavi sročio engleski pjesnik, političar i diplomat Henry Wotton: “Veleposlanik je pošten čovjek koji je poslan u inozemstvo da laže u korist svoje države”. Ali, da bi se mogli iskreno identificirati s politikom koju provodi bilo koja hrvatska Vlada, naši veleposlanici moraju od onih koji zaista kreiraju državnu politiku čuti i odgovore na kritički intonirana pitanja koja ti veleposlanici često čuju po svijetu. Što je neka politika teže obranjiva, što je teže strance uvjeriti u neku priču iz Hrvatske, to se državni vrh i Ministarstvo vanjskih poslova više trebaju potruditi da, makar jednom godišnje, povedu raspravu u kojoj će sami hrvatski veleposlanici biti uvjereni u to u što trebaju uvjeravati druge. Ili neće biti uvjereni, što će također biti vrijedna lekcija jer ako državni vrh ne uspije iskreno uvjeriti ni profesionalce koji služe ovoj državi u inozemstvu, kakve su onda šanse da ti očito slabašni argumenti opravdanja mogu uvjeriti strance? Opet, ne znamo je li na konferenciji iza zatvorenih vrata bilo uopće spomena o ploči na kojoj se ističe ustaški pozdrav na mjestu gdje je zločinački ustaški režim pobio tolike Židove, Srbe, Rome i Hrvate protivnike tog režima. Ali ako nije, trebalo je biti. Ako jest, onda je to znak da imamo dobru, zdravu diplomaciju. Nije tu samo pitanje kako svijetu objasniti ustaški pozdrav u Jasenovcu. Ima tu i niz drugih pitanja. Ali priča o “za dom spremni” u Jasenovcu posebno je važna i u kontekstu diplomacije, što je, uostalom, dobro znao i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman kad je, gostujući 1992. godine kod Romana Bolkovića u OTVovoj emisiji “2u 9”, rekao da su “fašističke oznake iz izgubljenog II. svjetskog rata” na odorama HOS-ovaca koji na takvo što “nasjedaju” bile “jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske”. “To je nešto što svijet ne može prihvatiti”, rekao je tada Tuđman. Isto vrijedi i danas. Bilo bi korisno da je to netko tako jasno rekao na godišnjoj konferenciji hrvatskih diplomata.