Hrvatska poduzeća koja donose i najmanju dobit u vlasništvu stranaca

Cijele 1996. i u prvoj polovici 1997. Ivica Todorić davao je intervjue u kojima je tražio da Vlada podrži okrupnjavanje hrvatskih poduzeća i da njihove proizvode zaštiti od uvozne konkurencije. “Kad bi (na primjer) Metro u Hrvatskoj sagradio lanac dućana kao u Budimpešti, praktički, preko noći, naših firmi nema nigdje. Ja sigurno u takvoj konstelaciji odnosa nemam što tražiti”, rekao je Todorić za magazin Banka. Zapravo su ti intervjui bili Todorićeva politička priprema terena za objavu ponude za preuzimanje Podravke, koju mu država nikad nije prodala. No, deset godina kasnije moglo bi se reći da je Ivica Todorić bio vidovit: otvaranje Hrvatske inozemnim maloprodajnim lancima, uz ostalo, doista je odvelo Todorićev Konzum u bankrot i do predaje strancima. Tako će inozemni vlasnici, nakon banaka, nafte i plina, telekoma, turizma, jogurta, gotovo svega vrijednoga u industriji, a ovih dana čak i autobusa, autobusnih kolodvora i zadarske luke, preuzeti i gotovo sav hrvatski maloprodajni biznis. Hoće li, dakle, stranci postati vlasnici baš svih hrvatskih poduzeća koja donose makar i najmanju dobit? Hoće! U jednu ruku, to je prirodan proces. Poduzeća su roba kao i svaka druga: vlasnici pokreću i razvijaju svoje tvrtke da bi ih jednoga dana prodali. Dok su još manja, poduzeća će kupiti domaći preuzimači, no, kad dovoljno narastu i postanu skuplja, kupit će ih ulagači koji imaju dovoljno novca, a to su stranci. Normalno je i to da će kupci doći iz nama bliskih zemalja članica EU. U drugu ruku, ako se novac dobiven prodajom ne reinvestira produktivno u Hrvatskoj, nego se rasprši u potrošnji, nakon prodaje strancima znatan dio dobiti hrvatskih poduzeća odlijevat će se u inozemstvo. Zanimljivo je, međutim, da Europska unija to ne odobrava i da od svih svojih članica traži da takav razvoj događaja u svojim ekonomijama spriječe. EU tako i od Hrvatske traži da njezina neto međunarodna investicijska pozicija (NIIP), razlika između iznosa koji su stranci investirali u Hrvatsku i iznosa koji su Hrvati investirali u inozemstvu, ne bude veća od 35 posto hrvatskog bruto domaćeg dohotka. A prema zadnjim podacima Eurostata, hrvatski NIIP je lani bio u “nedozvoljenom minusu” 124 milijarde kuna! Toliko bi novca hrvatski poduzetnici morali investirati u inozemstvu, u pozajmice i kapital, da otklone glavnu makroekonomsku neravnotežu hrvatske ekonomije. A je li to moguće? Europska komisija kaže da je. Prema izračunu Komisijine Glavne uprave za ekonomsku i financijsku politiku, “da bi do 2026. svoj negativni NIIP snizila ispod 35 posto BDP-a, Hrvatska treba u plaćanjima s inozemstvom postići prosječni godišnji suficit od 0,6 do 1,0 posto BDP-a, što znači da mora očuvati sadašnje performanse izvoza i uhvatiti se u koštac s ovisnošću o uvozu” (Economic Brief 29). No, kako to postići? EU ima i neke prijedloge, na primjer, širenjem ponude usluga koje imaju manju ovisnost o uvozu, poput kulturnih, zdravstvenih i izvansezonskih turističkih. Naravno, dok i njih ne prodamo strancima.

Nakon prodaje strancima znatan dio dobiti hrvatskih poduzeća odijevat će se u inozemstvo