NE VJERUJEM U ZAKON VELIKIH BROJEVA NI U FORTUNU, VEĆ U BABU I ŠIŠIJA

Košarkašku reprezentaciju na europskim prvenstvima pratim od 1995. i posljednje kolajne. Svi oni koji su tada neuspjehom etiketirali bronce sa SP-a 1994. i EP-a 1995., a i ja sam tome podlegao, ni slutili nisu koliko smo bili nezasitni. Uvjerili smo se u to u godinama u kojima smo samo jednom igrali za medalju (protiv Španjolske 2013.) pri čemu smo odličju bili tako blizu, a zapravo tako daleko (66:92). U 22 godine izvještavanja o medaljaškom postu bilo je ponešto ushita i puno depresije. Osim spomenutog Eurobasketa u Sloveniji (2013.), na kojem je s osam pobjeda u nizu hrvatska sportska javnost dignuta na noge, kao lijepe trenutke pamtim i dva olimpijska kvalifikacijska turnira i dva nastupa na Igrama (2008. i 2016.). Nažalost, jednako su mi intenzivna sjećanja na Đorđevićevu tricu 1997. u Badaloni u posljednjoj sekundi, ali i na prokockanih “plus 19” iz 2001. u 27. minuti protiv Turaka u Istanbulu. Još ni danas ne vjerujem da su nam se u četvrtfinalu Eurobasketa 2011. dogodili Slovenci nakon “plus 15”. Najteži poraz od svih je debakl protiv Češke u osmini finala prošlog EP-a (59:80), i to pod palicom trenera (Perasović) za kojeg sam duboko vjerovao da može kontrolirati momčad. No tada je Dario Šarić još bio zelen i nije imao takav utjecaj na suigrače kakav ima sada, a Bogdanović je to prvenstvo igrao uzdrman ozljedom gležnja i potresom mozga. A bez njih dvojice – mi smo europski prosjek. Bojan i Dario naš su tračak nade. Uvjerio sam se u to prošlo, vrlo uspješno, olimpijsko ljeto. Svih ovih godina imali smo vođe reprezentacije koji nas ne bi odveli dovoljno daleko, no Babo i Šiši to su kadri. Ako ih posluži zdravlje i raspoloženi suigrači. No, koliko god da ga izbornik Petrović negirao, ja se ipak pribojavam tog umišljenog hrvatskog prokletstva. Pribojavam se nekog novog peha s ozljedom, ždrijebom, lopte ispale iz koša... Nama kao da se većinom nešto loše mora dogoditi pa se tako uhvatih u razmišljanju da će valjda i nas jednom pomaziti sportska sreća. No to si mislim svakog ljeta, uoči svakog velikog nastupa, pa me teorija o zakonu velikih brojeva baš i ne služi.Doduše, olimpijsko ljeto 2016. ipak nam je bilo sretno pa se sada pitam “imamo li mi uopće pravo na dva sretna ljeta uzastopce”.

Aleksandar Petrović (58). Izbornik sklon hazardu. Inzistira na kemiji, popušta igračima da izvuče što više