NEOSVOJIVI SAN MARINO OSNOVAO JE KLESAR S RABA
Legenda o svetom Marinu živi i danas
Svetac je na talijansko tlo doplovio kako bi obnovio razrušeni Rimini. Umro je 3. rujna, a taj dan u San Marinu slave kao državni praznik Svake godine 3. rujna masa ljudi slijeva se u malenu državicu okruženu Italijom. Taj dan gotovo da ne stane igla u utvrđeno mjesto od 60,57 kvadratnih kilometara koje broji tridesetak tisuća stanovnika. Kroz ulice stanovnici San Marina u procesiji nose ostatke sveca, svog utemeljitelja, koje čuvaju u glavnoj bazilici. A nakon što završi crkveni dio, kreće tradicionalni turnir samostreličara, koncert vojničkog benda i iznimno popularno izvlačenje binga, iza kojeg slijedi vatromet za kraj svečanosti. Državni će praznik na isti način proslaviti i ovu nedjelju, a postoji razlog zašto to čine baš na taj datum. Tog je dana 301. godine, naime, osnovana njihova nikad osvojena državica. Dan je to kada je i umro njihov utemeljitelj, sveti Marin, koji je prije 17 stoljeća u Italiju stigao isplovivši s otoka Raba.
Zaštitnik lažno optuženih
Rab se tako smatra “pretkom” San Marina, a stanovnici tih dvaju gradova i dandanas njeguju prijateljstvo staro stoljećima gostujući na samostreličarskim turnirima koji se organiziraju i u jednom i drugom mjestu. Nekoliko je različitih verzija zašto se sveti Marin s prijateljem Leom 275. godine uputio u Italiju. Prva kaže da su obojica u vrijeme vladavine Dioklecijana otišla pred carevim progonom kršćana. Druga govori da su kao klesari otišli trbuhom za kruhom na poziv tamošnjeg biskupa da se obnovi potresom srušen Rimini. A prema trećoj su Marin i Leo gradili Rimini nakon što ga je uništio Demonsten, tadašnji kralj Liburna. Bez obzira na razlog zbog kojeg su se našli na talijanskom tlu, tamo su vrlo brzo postali prepoznati kao iznimni klesari, jednako kao i po svojim moralnim vrednotama. Priča o Marinovu životu opisana je u “Vita Sancti Marini”, zapisu nepoznatog autora koji datira u rani srednji vijek. Ovaj zapis smatra se najstarijim dokumentiranim izvorom koji potvrđuje rođenje slobodne zajednice San Marino, a njegov su sadržaj detaljno elaborirali na službenim stranicama te republike. Nakon kratkog vremena u Riminiju, Marin i Leo poslani su na brdo nazvano Titano (na kojem danas stoji San Marino) kako bi vadili kamen iz obližnjeg kamenoloma. Tamo su ostali tri godine, a nakon toga Leo odlazi na susjedno brdo – Monte Feliciano i tamo utvrđuje grad San Leo. Marin se pak vraća u Rimini, gdje ostaje 12 godina i tri mjeseca. Cijeli taj period radi na kristijanizaciji lokalnog stanovništva, propovijedajući evanđelje. Legenda kaže da se za njegov ugled čulo i u njegovoj rodnoj Dalmaciji. Priče o njemu čula je i jedna žena koja je iz današnje Hrvatske došla u Rimini kako bi se javno predstavila kao njegova supruga. Suočen s lažnim optužbama, Marin ponovno odlazi u Monte Titano, gdje godinu dana živi u hladnoj špilji, jedući samo bobičasto voće i vrijeme provodeći u molitvi. Na 739 metara sagradio je i malu crkvu, koja je brzo postala utočište za sve one što su tražili novi dom i zaklone u njemu. To je bila osnova za razvoj današnjeg grada države San Marina. Nakon nekog vremena pronalazi ga i njegova samoproglašena supruga koja traži da je današnji svetac
primi. No su- sret se nikad nije dogodio. Žena odustaje od svoje namjere i odlazi u Rimini, gdje priznaje svoju laž i ubrzo nakon toga umire. Zbog toga je danas sveti Marin zaštitnik, uz klesare te đakone, i lažno optuženih ljudi. Još dvije priče vežu se uz legendu o svecu. Najvažnija je ona o susretu s Verissimusom, sinom bogate udovice Felicissime koja je bila vlasnica zemlje na kojoj je Marin boravio. Verissimus je prigovorio Marinu zbog okupacije zemlje, a kada se suočio s njegovim nasilnim prijetnjama, svetac se počeo moliti Bogu za pomoć. Iste sekunde Verissimus je pao paraliziran na zemlju. Njegova očajna majka molila je Marina za pomoć nudeći mu sve što je htio. Svećenik je odgovorio da za sebe ne želi ništa osim da se obrate i krste. Felicissima je prihvatila, a Verissimus naglo ozdravio. Zapisano je i da je Marin na Monte Titanu živio s medvjedom kojeg je uspio pripitomiti nakon što mu je ovaj pojeo magarca...
Ni Napoleon ih nije napao
To je područje, kažu, naseljeno još od prapovijesti, ali prvi pokazatelji organizirane zajednice datiraju u 885. godinu. Vidljivo je to u pergamentu “Placito Feretrano” koje stoji u njihovu državnom arhivu. Tek 1243. biraju prvu dvojicu kapetana regenta, poglavare države koje veliko i glavno vijeće i danas bira svakih šest mjeseci. U svojoj povijesti uspjeli su zadržati neovisnost zbog, kažu, jakih diplomatskih veza te zaštite Rima. San Marino nije napao ni Napoleon, već mu ponudio prijateljstvo. Da je najcjenjenija država u povijesti, smatrao je i Abraham Lincoln, koji je vladajućima to napisao u jednom pismu, a uspjeli su ostati autonomni čak i za ujedinjenja Italije. Samostalnost im je potvrdio sam Giuseppe Garibaldi. Učinio je to zato što je u toj državici našao utočište u jeku borbe za ujedinjenje.
SPAVAO JE U ŠPILJI, MOLITVOM JE PARALIZIRAO MUŠKARCA I ŽIVIO JE S MEDVJEDOM KOJI MU JE POJEO MAGARCA