Žalosno je da djeca moraju navijati za Barcelonu, Arsenal...
Mogao sam napraviti i veću karijeru, no splet okolnosti, nestručnost i krivo vrijeme bili su odlučujući, ali se ponosim njome, kaže Franja sport@vecernji.net Plahoga glasa, možda previše smirenog, javlja se na telefon Antonio Franja. Zvuči kao neki dobrica, osoba koja gleda svoja posla i uživa. I baš se ovih dana oprašta od onoga u čemu je uživao; od svoga plavog dresa i Futsal Dinama, ali kao da ga to ne pogađa. Naigrao se tijekom karijere. Nogometaš je to koji je igrao u Zagrebu, Turskoj, Portugalu, a na kraju završio je na Šalati, gdje je i počeo. Rekao je jednom da će igrati sve dok bude mogao hodati, ali čini se da više ne može... – Pa da, ne mogu više normalno hodati. Sljedeći tjedan idem dr. Bojaniću na operaciju i nadam se da će mi to pomoći – kaže Franja.
Ispunio mu se san u futsalu
A da se oprosti pomoći će mu i nogometne ikone na malonogometnom spektaklu na Šalati (21 sat) u revijalnoj utakmici između Futsal Dinama i momčadi Franjinih legenda za koju će nastupiti Dario Šimić, Igor Bišćan, Goran Vlaović, Igor Cvitanović, Ivica Olić... – Cijela priča nije posebno zbog mene. Cilj je privući pažnju na sve ono lijepo što nas veže uz ovaj grad, plavu boju i Dinamo. Biti plavi 10 mi je bio san i kroz futsal mi se i ispunio. Samo mogu biti zahvalan i na ovaj način odužujem se klubu i navijačima. Pokazivao je on što zna na terenu cijelu karijeru, no i sada se od nogometa ne misli potpuno oprostiti. – Moja obveza i ljubav prema sportu i futsalu vezat će me uz Dinamo. Što god budu htjeli od mene, bit ću im na raspolaganju – kaže Antonio koji je 2002. godine sa Zagrebom osvojio naslov prvaka Hrvatske. Bio je talentiran, mogao je napraviti i puno više, ali nije išlo. – Moja je karijera mogla otići još dalje, ali splet okolnosti, nestručnosti pa i krivo vrijeme bili su odlučujući. Odveli su je u smjeru u kojemu se odvila, ali ponosim se njome. Uspio sam sve napraviti isključivo svojim talentom i naslov sa Zagrebom mi je sigurno vrhunac karijere – kaže veliki malonogometaš sa Šalate.
Dinamo ne igra dobro
– Cijeli život vezan sam uz mali nogomet i Kutiju šibica. Koju mi koji smo rođeni u Zagrebu doživljavamo kao vrhunac. Nikad neću zaboraviti što mi je rekao Robert Prosinečki: “Mali, dok ne osvojiš Kutiju šibica, nisi igrač”. Tako sam se i osjećao cijelu karijeru. Tu sam stekao prijatelje, prije svega Matiju Đulvatu, koji je imao veliki entuzijazam za futsal pa sam se rado odazvao pomoći Futsal Dinamu. U futsalu situacija nije sjajna, ali nije ni u nogometu. I stvari oko “velikog” Dinama ga uistinu žaloste. – Drago mi je što su se navijači vratili na stadion. Što se tiče Dinama, žalosno je što ta djeca koja se rađaju u Zagrebu i žive u Zagrebu, moraju navijati za Barcelonu, Arsenal i što ja znam, a ne usađuje im se navijanje i ljubav
Danas se sve gleda kroz novac i profit, igrači više nisu toliko strastveni rekao je Antonio Franja
prema domaćem klubu, kao meni kad sam bio mali. No, to je danas ipak neki drugi, meni nepoznati klub. Dinamo trenutačno ne igra dobro i to je žalosno. Meni je kao navijaču i bivšem igraču teško doći na stadion i ne vidjeti kakav dribling, fintu, lijepi gol. Kad sam igrao, trudio sam se da nekome tko dođe gledati utakmice pokažem nešto, da namjestim loptu, zabijem gol. Da gledatelji nešto i vide, a danas se sve odvija na nekoj biznis-bazi. Sve se gleda kroz novac i profit, igrači više nisu toliko strastveni – zaključio je Antonio Franja koji je ipak živio u boljim nogometnim vremenima pa se barem u sjećanju može vratiti u njih.