Odoru HOS-a nosili i Beljak, Stipe Petrina i Ivana Šojat
S njima je htio i Ivica Đikić, bivši urednik Novosti, no bio je premlad
Premda je većini zajednička želja bila obrana Hrvatske, u sastav ove postrojbe uključili su se ljudi uistinu najrazličitijih profila Priča o HOS-u nije crno-bijela već iznimno slojevita priča. Za neke su 90-ih bili rušitelji ustavnog poretka – premda su pucali po Vukovaru, a ne po Zagrebu – za neke su to i danas. Premda je većini zajednička želja za obranom Hrvatske, u sastav ove postrojbe uključili su se ljudi najrazličitijih profila koji, iz današnje perspektive gledano, pokrivaju cijeli politički spektar od krajnje desnice do krajnje ljevice.
Molio i kumio odoru HOS-a
O tome sasvim ilustrativno govori i podatak da je odoru HOS-a početkom 90-ih poželio odjenuti i Ivica Đikić, dugogodišnji glavni urednik tjednika Novosti. Na društvenoj mreži sam je objavio kako je “molio i kumio” da mu daju uniformu i pošalju ga na ratište, ali su ga poslali kući, majci i braći, jer je bio premlad. U redove HOS-a početkom agresije na Hrvatsku, što je mnogima danas vjerojatno nezamislivo, uključio se i predsjednik HSS-a Krešo Beljak. Prošao je nekoliko ratišta, uključujući i zapadnoslavonsko. – Tada se branila domovina od agresije kako je tko znao, mogao i htio. Moje ratovanje u sastavu HOS-a nije imalo nikakve veze s politikom nego isključivo s obrambenim ratom pa iako sam imao samo 20 godina potpuno sam uvažio Tuđmanov apel da paravojne postrojbe, oznaka “Za dom spremni” i crne uniforme samo štete Hrvatskoj i da mi nismo Hrvatska koja se veže na NDH nego na AVNOJ, ona Hrvatska koja je bila na pobjedničkoj strani, pa sam se priključio regularnoj Hrvatskoj vojsci – kaže Beljak i poručuje “Hasanbegoviću, Bujancu i sličnima koji nisu bili u ratu, a sada se vole pozivati na HOS, da su zadnji koji imaju pravo raditi podjele jer ih nije bilo nigdje kada je bilo najpotrebnije”. Stipe Petrina, načelnik općine Primošten, priča kako je još u rujnu 1990. pristupio HSP-u, pa se automatizmom upisao u HOS, pod čijim je oznakama ratovao u skradinskom zaleđu. – Dobio sam oznake, traku i kapu koje nisam skidao ni kasnije kao zapovjednik voda u 113. brigadi, što se momcima dopalo pa ih se više od 70 posto upisalo u HSP i nosilo oznake HOS-a. Ne kažem da je HOS bio rosno cvijeće kao, uostalom, ni jedna vojska, ali treba riješiti pozdrav “za dom spremni” jednom zauvijek, treba ga se odreći od ‘41. do ‘45., ali ne smijemo zaboraviti da su ti momci ‘91. s tim pozdravom ginuli – kaže Petrina. HOS-ovu odoru nosila je i ugledna književnica Ivana Šojat, nedavno i HDZ-ova kandidatkinja za osječku gradonačelnicu.
Ne ideologija, nego srce
– Osijek je bio na prvoj liniji bojišnice, bila sam izravno dotaknuta ratnim djelovanjima, a u tom prvom valu izgubila sam nekoliko prijatelja tako da sam bila doista emotivna i bijesna. Zašto baš HOS? Slušala sam srbijansku propagandu koja je sve Hrvate tada “promovirala” u ustaše. Ja sam tada imala samo 20 godina, u to vrijeme doista se pucalo po Osijeku i klali su se ljudi oko grada, pa sam rekla: O. K., ako ste nas prozvali ekstremistima, onda ćemo i biti ekstremni. A u HOS-u su me prihvatili kao borca, a ne kao ženu koja će kuhati kave. Išla sam srcem braniti domovinu i nije me pokretala nikakva ideologija. U rovu, u blatu, dok te ganjaju svi mogući snajperi, ne razmišljaš o Hrvatskoj do Drine i Zemuna nego kako sačuvati ovo što imaš – zaključila je Ivana Šojat.