Dokumentarac o Trstu
Svake je subote u Trst dolazilo 100.000 Jugoslavena. Autobus, fićo ili vlak... “Rifle” su bile 6000 lira, a u Jugoslaviji nekih 40.000. Kupovali su se vinili te gledali filmovi koji su inače kasnili mjesecima
Redatelj, Tršćanin Alessio Bozzer kaže kako su jedini koji su odbili pojaviti se u filmu – ondašnji trgovci traperom
Na Liburnia film festivalu premijerno je u Hrvatskoj prikazan dokumentarni film “Trst, Jugoslavija” talijanskog redatelja Alessija Bozzera. U rujnu ovaj dokumentarac talijansko-hrvatsko-bosanske koprodukcije počinje igrati u rovinjskom kinu Antonio Gandusio, varaždinskom kinu Gaj, kultnom splitskom kinu Karaman, zabočkoj Zelenoj dvorani, riječkom Art kinu, pulskom Kinu Valli, samoborskom kinu Samobor, a već 10. rujna u zagrebačkom kinu Europa. Lokacije smo stavili namjerno tako da ih lakše zabilježite jer ovaj duhoviti i topli film koji nas podsjeća na neka bivša vremena, da ne kažemo budi nostalgiju, doista je izniman. Njegov redatelj, rođeni Tršćanin Alessio Bozzer ima iza sebe već tri dokumentarca, a ovaj četvrti prva je njegova međunarodna koprodukcija. Hrvatska produkcija Missart, koju pamtimo po seriji Heroji Vukovara, ali i Al Jazeera Balkans pomogli su pri realizaciji pa ćemo tako u filmu vidjeti i nekoliko prominentnih figura iz domaćeg javnog života poput Rade Šerbedžije i Slavenke Drakulić, Denisa Kuljiša i Ive Banca. Zanimljivo, Bozzer kaže kako su jedini koji su odbili pojaviti se u filmu – ondašnji trgovci traperom.
Talijani vješti trgovci
– U Trstu je šoping ondašnjih Jugoslavena i danas poznata priča. Otac naše scenaristice Wendi D’Ercole imao je tada dućan pa je ona, valjda ponukana i tom činjenicom, prikupila materijal od kojeg je napravila izložbu o Ponte Rossu. Predložila mi je da napravimo dokumentarac, a vrlo smo brzo prepoznali i interes koji bi se za tako nešto mogao pojaviti u Jugoslaviji. Za film koji ste vidjeli trebalo nam je dvije godine – kaže Bozzer. Sam je, nastavlja, bio tek
dijete kada su valovi stanovnika nekadašnje države dolazili kupovati u dućane njegova grada. – Roditelji su mi ispričali puno toga, sačuvali su i puno fotografija, a sada mislim da smo dobili kompletnu sliku jer smo uspjeli napraviti priču iz svih kutova – kaže talijanski redatelj. Trst je ostao isti, kaže Bozzer, iako nema više protoka ljudi kao 70-ih godina. Odnosno, ostao je donekle isti. – Nema više te živosti, onda je to bio pravi pogranični grad, važan za Jugoslavene, no isto tako i za Talijane. Danas, iako ima turista, u Trst ne dolazi ni približno toliko ljudi. No, da se razumijemo, ne radi se za nas tek o novcu, prije 30-40 godina ta nam je gužva izuzetno smetala, a danas nam nedostaje. Ne događa se ovdje više puno toga. I dalje je Trst lijep, no bez jugoslavenskih kupaca i pomalo dosadan – kaže Alessio Bozzer dodajući kako je iznimno sretan kada vidi kako su mu na svakoj projekciji kina puna. Moramo priznati kako se vidi i zašto. “Trst, Jugoslavija” rijetko je dobro napravljen, ne odrađen, nego napravljen, dokumentarni film s temeljito urađenom domaćom zadaćom. Brdo arhivskog materijala u kojem će se, vjerujemo, mnogi i prepoznati, doista budi tu toplinu koju smo spomenuli na početku teksta te je pretvara u nostalgiju. K tome, Bozzer se nije usredotočio tek na prikazivanje prizora nepreglednih redova autobusa na ulazu u grad ili nabrajanja brojki. Iako bi mu i one same bile dovoljne da napravi zanimljiv materijal. Svake je subote, ne sumnjamo u autentičnost ovog podatka, u Trst dolazilo 100.000 Jugoslavena. Svoje će priče o putovanju u Trst, a doista je malo onih koji ga barem jednom nisu prošli, na velikom platnu ispričati i javne osobe i oni koji su svemu izravno sudjelovali – graničari, obični građani koji su potezali do Trsta iz Beograda, unutrašnjosti Bosne i Hercegovine. Podsjećamo se kako je osnovno sredstvo puta, osim autobusa, bio i popularni fićo, a za one iz udaljenijih krajeva i vlak. Jer, kako kaže Denis Kuljiš, “kod putovanja u Trst ljudi se nisu dijelili po klasama, jer svi su jednostav- no kupovali isto, nego po udaljenosti”. Najlakše je do Trsta bilo doći Hrvatima i Slovencima, svi ostali imali su problem udaljenosti. Posebnom pikanterijom našli bismo pojavljivanje tvorca “rifli” Sandra Fratinija. Vješti su Talijani bili trgovci spajajući onda popularnog junaka crtanih stripova Texa Willera sa svojim brendom. Rifle su postale za bivšu Jugoslaviju sinonim za traperice pa su nerijetko “jugovići” po talijanskim dućanima tražili “rifle Lee” ili “rifle Levis”. Ili “rifle Rifle”.
Minas kava i satovi Darwil
No poslovni je model bio jasan, “rifle” su u Trstu stajale 6000 lira dok se za njih u Jugoslaviji mogla dobiti protuvrijednost 40.000 lira. Proizvodnja jeftinih traperica bila je ogromna, svakoga se dana sašilo 50.000 “rifli”, svakog tjedna prodalo 100.000. Bez “rifli” u društvenom životu nekadašnje države nije se moglo. Normalno, nisu traperice bile jedino po što se u Trst išlo. Minas kava bila je nezaobilazna, pa onda i satovi Darwil čija se zgrada tretirala kao Fort Knox s obzirom na to koliko se tamo nalazilo satova i nakita. Talijanska tvrtka koja nije puno veze imala sa švicarskim satovima, no nije se bunila ako bi se netko u tom smislu zabunio, redovito je oglašavala akcijske prodaje u najtiražnijim jugoslavenskim tjednicima. Za ljude poput Gorana Bregovića Trst je bio mjesto gdje je mogao nabaviti najnovije ploče, za filmaše poput Željka Senečića bio je to odlazak u kino jer su Oscarom tek nagrađeni filmovi u domaća kina stizali s odmakom i po nekoliko godina. Ali ni u jednom trenutku Bozzer ne dopušta gledatelju da zaboravi na jednu posebnu važnost koju je Trst imao ne samo za stanovnike Jugoslavije već čak i za cijeli svijet. Taj je talijanski gradić bio prozor u svijet Zapada, ali i prozor u svijet komunizma, pa makar i u svojem blažem obliku. Bila je to jedna od najotvorenijih granica na svijetu tih godina, nešto gotovo nestvarno u blokovskoj podjeli. Bilo je to prevrijedno, a da se ne bi tolerirao i kakav sitni kriminal poput kojeg para traperica više ili neke ciglice kave skrivene u oplati ‘Zastave’.
Danas, iako ima turista, u Trst ne dolazi ni približno toliko ljudi, kaže redatelj filma Taj je talijanski gradić bio prozor u svijet Zapada, ali i prozor u svijet komunizma