Kontroliraju li inspektori poslodavce u sezoni
Zovu me ljudi s mora da iduće ljeto radim kod njih, da pokažu da nisu svi isti, kaže E. Brkljačić
Mnogi sezonci nakon jednog ljeta odustanu od Jadrana, a oni iskusniji kažu da je sigurnije potražiti posao u velikim hotelskim kućama Radila sam u pekarnici, a bila praktički gladna. Hrana nam je trebala biti osigurana, no dobivali smo je ovisno o tome kako bi se gazdi prohtjelo, kako koji dan. Svi radnici stanovali su u istoj kući, a nismo se smjeli družiti. Šef nas je psovao, nazivao glupanima, nesposobnima. Poludio je jednom kad nisam mogla podići gajbu piva za trgovinu koju je također on vodio. Rekao je da se očekuje da nosim istodobno njih tri. Kolegu koji mi je priskočio u pomoć otjerao je, prepričava ružno sezonsko radno iskustvo s Paga 23-godišnja Osječanka. Radilo se, kaže, bez pauze i slobodnih dana. Sedam je radnika u samo jednom tjednu dalo otkaz, a na koncu, usred jednog radnog dana, i ona. – Nije se dalo više trpjeti. Izgubila sam živce i dala otkaz – kaže Osječanka, sretna što danas ima posao u svojem gradu. Ništa bolje nije prošla ni sezonska radnica koja je svoje iskustvo opisala na internetskom forumu: “Zvučalo je idealno; osmosatno radno vrijeme, obroci, slobodan dan, plaća od 3500 do 4500, prekovremeni sat plaća se 20 kuna. Nazvala sam, ljubazni, sve može, platit će i putne troškove, samo da se dođe raditi... Radila sam kao sobarica i već prvi dan shvatila da mogu zaboraviti sve iz oglasa... Radili smo po 11 sati, satnica samo 14 kuna, a nijedan prekovremeni plaćen. Dala sam otkaz, a druga plaća stigla 2000 kuna manja od onog što sam zaradila. Nije plaćena ni putna karta, a i od prekovremenih opet ništa! I danas vodim bitku s njima, javlja mi se tajnica, ostali na sastanku, pauzi...”
Mislite da će vas nagraditi
Mnogi se ovih dana s Jadrana vraćaju izmučeni i izrabljeni. Zagrepčanka Evelin Brkljačić, o čijoj smo traumatičnoj epizodi sezonske sobarice u Dubrovniku već pisali, oporavlja se i desetak dana nakon povratka u Zagreb. – Pijem antibiotike, a i dalje me boli u leđima. Čekam kontrolu liječnika pa da počnem tražiti posao. Još sam u nekoj vrsti šoka i nevjerice što sam trpjela i kako sam iskorištena... Puno je reakcija nakon teksta u Večernjaku o mojem iskustvu. Jedni me pitaju zašto nisam otišla kad sam vidjela da moram raditi od jutra do mraka, bez pauze, praktički za dvoje. Ne shvaćaju da, kad ste u toj situaciji, mislite; sezona je, vidjet će koliko radim, nekako će me na kraju nagraditi... Većina me podržava što sam sve javno ispričala, a javljaju m,i se i ljudi s mora, čak i iz Dubrovnika, pozivaju me da iduće ljeto dođem raditi kod njih, žele pokazati