Pokazivanjem vojne moći vlast “ubija” životne nedaće za koje je sama kriva
Ohrvatskoj državi kad je riječ, ne znam jesam li bio sretniji ikad nego na jarunskom mimohodu Hrvatske vojske koji je na svoj način najavio Oluju, a vjerujem da takvu uspomenu sa mnom dijele mnogi hrvatski građani. Nakon očajnog stanja u kojem smo bili poslije okupacije hrvatskih teritorija, nakon što smo se dugo vremena osjećali bogaljima kakva nam je bila i zemlja povelikim dijelom u vlasti neprijatelja, jarunska je smotra bila trijumfalni povratak nade i uvjerenja da takvo stanje ne može dugo potrajati. Oduševljenju nije bilo kraja, optimistična dramatičnost očekivanja se povećala, Hrvatska je drukčije disala, u zraku se osjećao nagovještaj slobode. Cijela je Hrvatska tada bila Hrvatska vojska, a ta identifikacija s njom na jarunskoj smotri bila je tako jaka da se može mjeriti s blistavim oslobođenjem koje je uskoro uslijedilo. Ona disciplina i spektakularnost na Jarunu pretvorile su se u pobjedničko veselje vojnika koje smo gledali na televiziji. Ima li sličnih emocija danas kad svakodnevno čitamo o naoružavanju Hrvatske vojske, o povoljnostima koje u tome imamo zbog članstva u NATO-u, o vrlo uspješnoj obrambenoj industriji, o značajnom izvozu oružja? Ima, naravno, ali s mirnodopskom mjerom, no stječe se dojam da vlast proizvodi i potiče kult vojske i oružja, a nešto manje i kult policije. Je li posrijedi smišljena namjera ili stjecaj slučaja, okolnosti i radoznalosti medija? Ovih je dana jedan dnevni list organizirao veliku konferenciju o hrvatskoj obrambenoj industriji, koja je punila stranice medija i odjekivala samopouzdanjem i reklamerstvom, a i prije se danima, tjednima i mjesecima pisalo o hrvatskoj vojnoj moći. Pa je upotrijebljena i jedna Tuđmanova sintagma koju je za predsjednikova života ljevica žigosala, a riječ je o Hrvatskoj kao “regionalnoj sili”. Nedavno sam pozdravio “rehabilitaciju” tih Tuđmanovih riječi, no pitam se ima li vlast interesa da, na primjer, sudjeluje na konferenciji o hrvatskim demografskim problemima, na kojima bi joj bili prikazani krcati autobusi koji voze ljude u Njemačku i drugdje u inozemstvo, podaci o tome koliko mladih ljudi zbog lošeg gospodarstva i nikakvih mogućnosti da dođu do stana ne može zasnovati obitelj i rađati djecu? Svi vodeći demografi tvrde kako se ove vlasti to ne tiče i kako nas čeka ubrzano izumiranje nacije. Umjesto brige o tim i drugim sudbonosnim problemima paradira se brojkama o rastu BDP-a, gospodarstva, smanjenju javnog duga i drugim pokazateljima čiji se utjecaj u običnom životu i zaustavljanju nestajanja naroda uopće ne osjeća. Čini se da tom paradiranju pripadaju i gotovo svakodnevni napisi i izjave o oružanom jačanju Hrvatske, o sve većem izvozu oružja, o jačanju i policijskih snaga. Kad znamo u kakvom okružju živimo, to nas nimalo ne bi trebalo smetati osim ako to politička, vladajuća elita ne iskorištava za svoju promociju. U mirnodopskom stanju u kakvom jesmo, nas bi Hrvatska vojska trebala zanimati samo kao jamac sigurnosti, ali ako se ona svakodnevnim napisima, podacima, izjavama, spektakularnim pokazivanjem novonabavljenih sredstava za obranu pretvara u kult koji promiče vlast, onda nije riječ samo o jamstvu sigurnosti. Možda svjesno ili podsvjesno pokazivanjem vojne moći vlast pokazuje svoju snagu, svoju nepobjedivost i svoje oružje kojim “ubija” životne nedaće za koje je sama uvelike kriva. Tako Hrvatsku vojsku pretvara u hrvatsku političku vojsku koja “štiti” i “osigurava” nedodirljivost Banskih dvora. Koliko je tome tako, toliko se pomućuje uspomena na nezapamćeni patriotizam koji je pratio jarunsku smotru i oslobođenje Hrvatske. A i ne moram znati što sve Hrvatska vojska ima, i volio bih kad bi netko rekao kad se u javnosti silnim napisima prekoračuje sigurnosna granica u otkrivanju vojne snage zemlje. Samo su mi potrebni njeni pouzdani znakovi moći koji nas čine sigurnima, a ne parade političara u pokazivanju tih znakova. Od konferencija o vojsci na kojima političari drže uvodne govore mnogo su mi draži, na primjer, tekstovi o ženama u uniformama, o životu i djelovanju naših vojnika u podosta zemalja svijeta, zatim blistave izvedbe vojnih zrakoplova na proslavama državnih blagdana, zauzimanje za obnovu obveznog vojnog roka... Volim čuti i kako imamo moćnu obrambenu industriju i velik izvoz oružja, ali ne kad se time kite političari koji bi se puno više trebali kititi rezultatima u drugim hrvatskim industrijama, u izvozu drugih proizvoda, u djelotvornom “oružju” koje bi ojačalo “obranu” zemlje od masovnog iseljavanja.
U mirnodopskom stanju u kakvom jesmo, nas bi Hrvatska vojska trebala zanimati samo kao jamac sigurnosti