Odbit ću glavnu ulogu i uzeti sporednu ako mi baš nije legla
Danas su koprodukcije postale uobičajena pojava. Vidjelo se to i na VFF-u gdje gotovo da i nije bilo filma koji nije rađen u koprodukciji
Nedavno završeni 11. Vukovar film festival okupio je više od 90 zvijezda iz svijeta filma iz cijeloga svijeta. Među tim svim redateljima, glumcima, kritičarima i drugima posebno se isticalo ime poznatog bosanskohercegovačkog glumca Emira Hadžihafizbegovića koji je kroz svoje uloge postao poznat u cijelome svijetu. Ovaj glumac, kojega gotovo svakodnevno možemo gledati u raznim filmovima i serijama na televiziji, dobitnik je i niza filmskih nagrada. Hadžihafizbegović je na 11. VFF-u bio član i žirija.
Kako je došlo do toga da ste bili dio žirija vukovarskog festivala?
– Razgovarali smo i prošle godine kada sam trebao biti dio žirija, ali su me tada obveze u Italiji spriječile. Ove godine bio je dovoljan jedan poziv direktora festivala Igora Rakonića da se dogovorimo oko svega. Iskreno sam počašćen što sam bio dio jednoga ovakvog festivala koji očigledno raste iz godine u godinu. Pokazuje to i broj filmova kao i popratni program koji je bio iznimno bogat. Svidjelo mi se i što cijeli grad živi uz i s festivalom što je vrlo važno i što se osjeti na svakom koraku. Vukovar film festival ima ogromnu važnost za Vukovar. Nije to samo još jedan festival, nego on puno više znači za grad koji je toliko propatio u ratu i koji još liječi ratne rane. Mora se napraviti taj iskorak da ovdje generacije ne žive u kultu žrtve, nego kultu pobjednika. Radi svega toga festival treba imati pun vjetar u jedra da još više raste i razvija se.
Jeste li zadovoljni kvalitetom prikazanih filmova?
– Svakako. I to ne samo onim natjecateljskim dijelom nego i filmovima koji nisu bio dio te konkurencije. Prikazani su sjajni filmovi koji su bili dio programa na festivalima u Berlinu i Cannesu i koji su nagrađivani. I na VFF-u se pokazalo kako dokumentarni filmovi iz godine u godine dobivaju na važnosti, kako su sve kvalitetniji i gledaniji. Danas su proračuni za snimanje nekih dokumentar-
U državama bivše Jugoslavije primitivizam uglavnom jaše u galopu. Borba protiv primitivizma borba je i protiv polusvijeta i zombija kao i duhovne lobotomije koja vlada nad dijelom ljudi na našim prostorima
nih filmova na razini igranih što dovoljno govori o njihovu značaju i sve većoj gledanosti. Dokumentarni filmovi u budućnosti će sigurno imati sve veću ulogu.
Bili ste ministar kulture, a osvojili ste i brojne nagrade...
– Ja sam običan čovjek, glumac. Mislim da se ni po čemu ne ističem od drugih glumaca posebno. Imam nekih nagrada i priznanja, ali to ne gledam kao išta posebno što bi me trebalo isticati u bilo kom pogledu. U glumi sam već niz godina i glumio sam u 61 igranom filmu. Profesor sam glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, a bio sam i ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo u mandatu Vlade Kantona Sarajevo 2007.-2011. U nekoliko navrata znao sam reći i da sam ambasador svoje zemlje već 25 godina, i to od trenutka kada sam zaigrao u filmu Otac na službenom putu. Trenutačno sam i direktor Kamernog teatra u Sarajevu.
Poznato je i da obilazite brojne festivale na području bivše Jugoslavije.
– Ima me svugdje i gledam da obiđem što više festivala. Čest sam gost i na festivalima po Europi, a kada je riječ o bivšoj državi, redovit sam gost u Puli, Zagrebu, Opatiji, Beogradu, Nišu, Paliću, Sarajevu… Ima me koliko god mi to obveze dopuštaju.
Je li po vašem mišljenju filmskih festivala u okruženju previše ili bi ih trebalo biti još više?
– Kulture nikad dosta. Neka ih i treba ih još i više. Nekakvo je opće razmišljanje da u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije primitivizam uglavnom jaše u galopu. Borba protiv primitivizma borba je i protiv polusvijeta i zombija kao i duhovne lobotomije koja vlada nad dijelom ljudi na ovim našim prostorima. Naše granice su omeđene kulturnim identitetima. I BiH, Hrvatskoj i ostalim zemljama u okruženju neliberalni kapitalizam može odnijeti kamate, struju, mineralnu vodu i slično, ali Hrvatskoj ne može odnijeti Krležu, Marinkovića, linđo, Oscar za crtani film i još mnogo toga. Isto tako ni BiH ne može odnijeti sevdalinku, Abdulaha Sidrana, filmske nagrade, povijest, kulturu. Kultura je nešto prevažno i značajno. Stvari tu vrlo često moraju fermentirati pa će tako i Vukovar i Vukovarci tek s određene vremenske distancije shvatiti koliko je njihov festival važan i što sve donosi.
Radite li na nekim novim filmskim projektima?
– Završio sam bosanskohercegovački film “Muškarci koji ne plaču” koji je već dobio neke nagrade. Radim još na nekim projektima, a u pripremi su i jedan film u Turskoj i jedan u Srbiji. Vjerujem da će sve to do proljeća biti završeno.
Nema vas u nekim hollywoodskim blockbusterima?
– Imao sam neke pozive, ali nisam se odlučio za njih. Postoji moj CV, moji filmovi i sve što sam radio. Nisam spreman da – za jedan dan i pet rečenica na engleskom s ruskim akcentom kao ruski mafijaš u sceni s nekom hollywoodskom zvijezdom – sedam dana budem na castingu u Pragu u nekoj dvorani za tjelesni. Kada bi se pojavio neki ozbiljan projekt, prihvatio bih, ali to mora biti nešto u čemu se vidim. Pri tome mi je drago što su brojni glumci s područja bivše države ostvarili karijeru u Hollywoodu. Velik je to uspjeh.
Što mora jedan film imati da uspije i kako birate filmove u kojima ćete glumiti?
– Mora se spojiti više faktora, a to su prije svega dobra priča, pametan redatelj i dobra podjela uloga. Na setu mora biti dobra atmosfera jer, ako nije, to se osjeti na platnu. Poznato je kako sam ja svoju treću Zlatnu arenu posvetio svome vozaču iz filma Takva su pravila koji me je svaki dan dočekivao s vrućim kiflama, vozio na set i uvodio u iluziju koja se zove film. Tako biram i uloge. Ja sam glumac koji je odbijao glavne uloge, i to kada nisam bio naročito tražen, a prihvaćao sporedne uloge. Uloga mi mora leći, mora odgovarati meni i mome glumačkom i osobnom senzibilitetu. Ako to nije to, onda ne glumim jer to onda nisam ja.
Kakva je danas suradnja među glumcima na prostorima bivše države?
– Ona je, mogu slobodno reći, odlična. U regiji postoji niz sjajnih i mladih glumaca. Ne volim spominjati imena da nekoga ne zaboravim, ali to je činjenica i to se vidi po njihovim ulogama. S brojnim sam glumcima veliki prijatelj i posjećujemo se. Surađujemo na brojnim projektima. Uostalom, danas su koprodukcije postale uobičajena pojava. Vidjelo se to i na VFF-u gdje gotovo da i nije bilo filma koji nije rađen u koprodukciji. Tako se danas rade brojni projekti, osiguravaju novac, glumci i ostalo. Inače, ja sam i član Udruge hrvatskih glumaca pa me često u projektima predstavljaju i kao hrvatskog glumca. Ne smeta mi to jer to dijelom i stoji.
Bili ste i aktivni sudionik rata u BiH?
– Bio sam pripadnik 2. Korpusa Armije BiH u Tuzli i uključen u neposredne ratne okolnosti. Na taj sam dio života ponosan. Na BiH je izvršena brutalna agresija. Iskustva stečena u ratu iskoristio sam na snimanju nekih filmova. U tim su filmovima neke uloge nastajale tako da sam koristio to ratno iskustvo i ratne flešbekove što mi je pomoglo da likove napravim vjerodostojno.
Proračuni za snimanje dokumentarnih filmova na razini su igranih. Sve su gledaniji i značajniji Završio sam bh. film ‘Muškarci koji ne plaču’, već je dobio nagrade. Radim nove projekte