HRVATSKA BI MORALA USELITI 50 TISUĆA STRANACA
Poželjni: Ukrajinci, građani susjednih država, iseljeni Hrvati
Irska je demografskom politikom odredila da može primiti deset posto imigranata, a od toga njih polovicu irskog podrijetla Hrvatska s danas jedva malo više od četiri milijuna stanovnika morat će osim pronatalitetnom politikom gubitak stanovništva nadoknaditi i useljavanjem.
Koji nam radnici trebaju?
Ali koga useljavati u Hrvatsku, gdje, i koliko useljenika možemo primiti? I može li mala država poput naše, koja još nema migracijsku politiku, primiti pola ili milijun stranaca? – Hrvatska ne može primiti pola milijuna ili milijun stranaca a da ne dođe do promjene hrvatskog identiteta. Irska je demografskom politikom odredila da može primiti deset posto imigranata, a od toga njih polovicu irskog podrijetla. A mi nismo ni pokazali želju da vratimo iseljeništvo osim ako ne smatramo da su svi zatucani. Nemamo nijedan studij koji bi privlačio djecu iseljenika poput studija Mediterana i jadranske obale, a mali Island sa studijem obale privlači studente u zabiti od tisuću stanovnika. Nedostaje nam radnika u turizmu, graditeljstvu i poljoprivredi i možemo primiti 50.000 useljenika i planski ih useljavati u Slavoniju, ruralna i brdsko-planinska područja i na obalu – kaže demograf Stjepan Šterc. Nužna nam je, drži, selektivna imigracijska politika jer i ako se poveća rodnost, proći će 20 godina dok ta djeca dođu u radnu dob. Na pitanje koga useljavati Šterc uzvraća Ukrajince, jer ta zemlja ima jako iseljavanje, stanovnike iz bivših država Jugoslavije i naše iseljeništvo koje živi u Europskoj uniji. Kao nerazvijena zemlja ne možemo očekivati da će se ljudi u većem broju vraćati u Hrvatsku bez koncepta useljavanja i poticaja. Šterc govori da je Europa pokušala useliti stanovništvo iz Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, ali se pokazalo da je ta imigracija počela lomiti njihova društva. Zato je, kaže, danas svima stalo da dobiju stanovništvo koje će se jednostavnije uklopiti u društvo, zadržavajući svoje osobnosti i pripadnosti, ali koje će dominantno prihvatiti način života nove sredine, jer to je temeljna zakonitost migriranja. Demograf Anđelko Akrap ističe da prvo moramo zaustaviti iseljavanje mladih i napraviti bilancu radne snage da znamo koji nam radnici trebaju. Država usto mora riješiti i rašireni problem rada na određeno.
Puštamo vlastite građane
– Selektivna imigracijska politika kakvu vode sve razvijene zemlje donosi se u koordinaciji vlasti, sindikata i poduzetnika. Gdje će se ljudi useljavati, to regulira tržište rada, a pritom se mora voditi razmišljati o ravnomjernom razmještaju stanovništva. Ne možemo useliti velik broj radnika za djelatnosti u kojima su male plaće jer njihove obitelji upadaju u socijalni sustav zemlje. Nismo ni pokušali vratiti naše iseljene niti potomke iseljenika iz južnoameričkih zemalja koje imaju niži standard od nas. Danas nijedna zemlja neće obznaniti da preferiraju te i te useljenike, ali se sve politikama useljavanja orijentiraju na zemlje iz kojih je integracija najlakša i ima najniže troškove – kaže Akrap. Dražen Živić, demograf iz Vukovara, ističe da imigracijska politika danas nije samo demografski i ekonomski problem, nego i kulturološki i sociološki. – Iza svakog migriranja ljudi ne stoje samo ekonomske posljedice, nego i neke druge jer vidimo što se u svijetu događa s problemom integracije, asimilacije, ksenofobije. Migracija ima pozitivne i negativne učinke i zato je važno da imigranti dolaze iz sredina sličnih kulturološki i civilizacijski našem podneblju. To
bi prije svega, ako hoćete otvoreno, bilo stanovništvo kršćanskih zemalja. Ne znači da su oni bolji ljudi od nekršćana, samo se lakše integriraju u prostor jer ih okružuje stanovništvo sličnoga ili istog kulturološkog kruga. Najvažnije pitanje je treba li imigracijska politika biti fokusirana na povratak naših iseljenika ili ih se odričemo i okrećemo drugima? Moramo voditi selektivnu imigracijsku politiku jer smo premala zemlja, jer ako u ispražnjenu Slavoniju u neko mjesto dođe 20.000 stanovnika iz posve novog kulturološkog okruženja, to može u budućnosti bitno remetiti sastav populacije i izazivati probleme. Nezahvalne su to teme u kontekstu ljudskih prava, ali svaka država koja strateški razmišlja vodi i o tome brigu jer su u načelu svi dobro došli, ali se traže ograničenja koga useljavati, koje struke, dobi... – kaže Živić. Strategija regionalnog razvoja kasni nam dvije godine, a problem je, dodaje, i što se ne bavimo zadržavanjem svojih građana, nego se ponašamo u stilu “nabavit ćemo nove”. – Ali otkud? Pokraj Njemačke Hrvatska nije dovoljno atraktivna, a siromašnih imamo i sami previše. U Slavoniju ljude treba privlačiti poticajnim mjerama. Može se, primjerice, svakog tko živi u Vukovaru, Županji ili Gospiću posve osloboditi poreza na plaće 10 godina, a i zašto se dio državnih ustanova iz Zagreba ne razmjesti u ruralni dio Hrvatske? – pita se Živić.