Tri šefa diplomacije, dvije vanjske politike i nula državništva

Ulazak Andreja Plenkovića u Banske dvore i Kolinde Grabar-Kitarović na Pantovčak trebao je značiti golem dobitak (i) za hrvatsku vanjsku politiku. Odnedavno im se, u njenu sukreiranju, pridružila i iskusna Marija Pejčinović Burić, uostalom, i nekadašnji ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Jandroković danas je na čelu Sabora pa se činilo kako će ovi vrsni diplomati – koji su karijere otpočeli graditi na Zrinjevcu pa ih nastavili kruniti po visokim institucijama Europske unije i NATO-a – vješto artikulirati i trasirati hrvatske vanjskopolitičke interese, riješiti brojne točke prijepora sa susjedima i čvrsto pozicionirati Hrvatsku na političku i gospodarsku kartu Europe. Paradoksalno, događa se upravo suprotno. Odnosi Hrvatske sa susjedima na najnižim su granama: Slovenija nam podmeće noge gdje stigne pa je, unatoč kompromitiranoj arbitraži koju nitko od naših diplomata nije okrenuo u našu korist, objavila da neće podržati članstvo Hrvatske u Organizaciji za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) jer “ne poštuje međunarodno pravo”. U taj se vlak utrpala i Mađarska koja također neće poduprijeti hrvatski zahtjev za članstvo u istoj organizaciji zbog neriješenih odnosa prema MOL-u i njegovu šefu Zsoltu Hernadiju. Istodobno, iz prijateljske BiH stižu zabrinjavajuće packe Zagrebu, u dva smjera. Član Predsjedništva Bakir Izetbegović krenuo je u žestoku kampanju problematiziranja gradnje Pelješkog mosta jer projekt “ugrožava pravo pristupa BiH otvorenome moru iz pravca Neumskog zaljeva” pa se ovih dana sastaje s visokom delegacijom EU i zaziva “medijaciju” između dviju država. Iz istog izvora potekla je i žestoka reakcija na konstataciju hrvatskih obavještajnih službi o 5 do 10.000 radikaliziranih islamskih fundamentalista u susjednoj BiH na što je Izetbegović odgovorio napadom na Tuđmana i njegov “udruženi zločinački pothvat”, što je iznimno opasno u situaciju iščekivanja presude iz Haaga šestorici lidera Herceg-Bosne. Istodobno, iz Srbije stižu novi teritorijalni prijepori, podgrijavani tezama da Vukovarska i Šarengradska ada pripadaju Srbiji i najavama da je Srbija spremna granični spor s Hrvatskom riješiti bilateralno, a bude li potrebno, na međunarodnom sudu ili arbitražom, još jednom u nizu za Hrvatsku. Koja trenutačno ima tri šefa diplomacije: ministricu vanjskih poslova, premijera i predsjednicu, ali ne i jedinstvenu vanjsku politiku. Zapravo, najmanje su dvije: jedna proamerička, koju gura Grabar-Kitarović, i jedna bruxelleska, koju zagovara Plenković, no ni jedna ne ubire plodove njihovih dugogodišnjih kontakata, iskustava i znanja. Dok predsjednica svojom inicijativom “Tri mora” zapravo “sukreira” američku vanjsku politiku, nasuprot interesa Njemačke i Rusije, premijer Plenković pak svojom politikom prema Ukrajini otvara fronte s Rusijom. Kako je to ispravno uočio politolog Anđelko Milardović, jedni igraju u kupe, a drugi u špade. Za jednu malu zemlju to je ipak previše (loše) diplomacije, premalo politike, a o čvrstoj ruci i državništvu da se i ne govori.

Dolazak iskusnih diplomata – šefova Vlade, Sabora i države – trebao je biti dobitak za naše vanjskopolitičke interese