Uz njegove udžbenike i časopis Radost odrasle su generacije Hrvata
Djeci je omogućio da uče od najboljih i zato nije svatko mogao ući na stranice časopisa Radost
Ugledni književni kritičar, profesor i urednik najdugovječnijeg časopisa za djecu Radost iza sebe je ostavio vrijednu baštinu Melita Redžić Savičić panoramar@vecernji.net ZAGREB U 86 godini napustio nas je književni kritičar, povjesničar i dugogodišnji urednik časopisa Radost Joža Skok. S njegovim imenom više puta u životu susreo se svatko tko je odrastao u Hrvatskoj i obrazovao se u hrvatskim školama. Iz njegovih udžbenika smo učili, a uz časopis Radost – kojem je godinama bio glavni urednik i utisnuo mu pečat ozbiljnog književnog lista za djecu – maštali smo da ćemo i sami jednoga dana postati veliki pisci ili pjesnici. Profesor Skok nastojao je djeci omogućiti da uče od najboljih zbog čega njegove stroge uredničke kriterije nije svatko mogao zadovoljiti.
Poznavatelj kajkavske riječi
Zahvaljujući tome, na stranicama Radosti budući čitatelji odgajani su na tekstovima: Krkleca, Baloga, Nade Iveljić, Sanje Pilić... A kako je bilo stvarati stranice Radosti u društvu Jože Skoka, prisjetio se Mane Galović, danas urednik u nakladničkoj kući Naša Djeca: - Bio sam mu dvije godine pomoćnik. Baš kao u starim filmovima, uglavnom sam mu bio pisar i eventualno bih prebirao po dječjim radovima, a kojiput bi mi dao neku pjesmu ili kraću priču na analizu da kažem svoje mišljenje – prisjetio se. – Generacijski je odmak bio velik pa nismo imali previše zajedničkih tema, izuzev nekih kroatističkih o kojima smo razgovarali. Jako je cijenio dijalektalnu poeziju, pa je zato u Radosti za nju uvijek bilo mjesta. Dakako, kao vrstan poznavatelj kajkavske književnosti, pa samim time i ljudi koji se njome bave, pišu stihove ili je proučavaju, možda je kajkavska poezija bila češće zastupljena, ali ne prenaglašeno. Uvijek je bilo mjesta za čakavske stihove, primjerice, Ljerke Car Matutinović, sjeća se Galović. U svom uredničkom radu Joža Skok nije zanemarivao ni odgojnu ulogu časopisa uz koji su odrasle i još uvijek rastu generacije hrvatskih školaraca. – Budući da je bio sjemeništarac, davao je naglasak i na duhovne teme, ali u primjerenoj količini i primjereno dječjoj dobi – napo- minje Mane Galović. Koncepcijski, časopis Radost od samih početaka veliku pažnju pridaje likovnoj opremi gdje se i danas, baš kao i u vrijeme Jože Skoka, surađuje s ponajboljim hrvatskim ilustratorima za djecu.
Tražio je stilsku ujednačenost
– Imao je sluha za likovnu umjetnost, a tu ne mislim samo na dječju ilustraciju, pa je nerijetko bila rubrika tijekom školske godine o najznačajnijim hrvatskim slikarima i njihovim djelima. Što se tiče autora za djecu, ne znam je li imao omiljene suradnike, ali znam da je jako cijenio Nadu Iveljić i da mu je Sanja Pilić bila vrlo draga. S Viktorom Cvitanom je po prirodi posla jako često surađivao i prilično je slične vrijednosti nastavljao promovirati u Radosti. Obojica su nastojali senzibilizirati djecu za umjetnički izričaj, bilo književni (kratkim sastavcima ili pjesmama), bilo likovni. Zato je u Radosti uvijek bila prisutna rubrika s dječjim radovima. Bio je vrlo pristojan i uglađen, nikad nije podigao riječ ili nešto ružno rekao, tako da je rad s njim bio i neka vrsta meditacije. Pomalo je prezirao komercijalizaciju pa je nastojao izbjegavati reklame u časopisu ili preveliko šarenilo. Tražio je stilsku ujednačenost.
Pomno je birao autore koje će objavljivati, a posebno je cijenio Nadu Iveljić i Sanju Pilić