Je li Bujanec politički odstrijelio Bernardića?
Šefa SDP-a Davora Bernardića napadaju i oni koji su, kao i on sam, gostovali u Bujici. Npr. Mirando Mrsić, koji je pod noge Bujancu otišao kao ministar. I to s osmijehom! Jer kad nekome prelaziš kućni prag, tad moraš biti spreman barem na osnovnu kurtoazi
Vjenčanje Velimira Bujanca doista se ispostavilo kao društvenopolitički događaj mjeseca. Ne zbog živopisnih prijatelja koji su došli, nego zbog političkih neistomišljenika koji nisu došli, ali su mu ipak čestitali. Bujanec je među njima vrijedno izbrojio 14 esdepeovaca, na čelu sa samim predsjednikom SDP-a, glavom i bez brade. Burna reakcija SDP-a na tu kurtoaznu čestitku koju je Davor Bernardić uputio kontroverznom televizijskom voditelju pokazuje da najveća opozicijska stranka nezaustavljivo tone, te da što više grca u vlastitu živom blatu, to nožnim palčevima grčevitije uzaludno traži sve dublje dno. Što je pritom glasnija, to zapravo više odražava vlastitu nemoć. A to je pak prilično neobično u trenutku kad Vlada Andreja Plenkovića svaki treći tjedan barem na privid visi o niti, pa tako čak i o (ne)strpljenju jednog Milorada Pupovca! No, čak i da Vlada padne sama od sebe, u SDP-u ne bi znali što bi sami sa sobom, a kamoli s državom. Prihodi stranke već su se više nego prepolovili, pali su s 22 na 10 milijuna kuna, pa su prvi put banke od njih pri podizanju novog kredita zatražile i hipoteku na dio stranačkih nekretnina.
Petnaestak SDP-ovih čelnika gostovalo je u Bujančevoj emisiji i tako mu pripomoglo da postane to što je danas – što god to bilo
Još jedni izbori financijski bi ih osakatili. A Davora Bernardića čak i stranački prvaci sve češće optužuju da nije dorastao zadatku koji mu je upao u krilo te da na izborima čak ni u slučaju spontanog samozapaljenja vladajuće koalicije SDP ne treba ozbiljno očekivati značajno veći broj zastupničkih mjesta. Dakle, ni vlast ni povećane prihode. No, ako ništa drugo, čak i čestitkom Bujancu, što god privatno ili za javnost mislio o njemu, Bernardić dokazuje da je bolji od onih koji ga iz njegove stranke napadaju, pokazavši elementarnu pristojnost – čega u hrvatskom političkom životu nema u izobilju. To bi zapravo trebala biti vrlina, a ne mana! A u stranci ga zbog toga napadaju gori, oni koji su za aktualni rasap SDP-a puno odgovorniji od njega, koji su mu, držeći ljestve Zoranu Milanoviću, ostavili spaljenu zemlju na kojoj bi sada on trebao sijati. Parada licemjerja! Jurišaju na njega i oni koji su, kao i sam Bernardić, gostovali u Bujici. Na primjer Mirando Mrsić, koji je pod noge Bujancu otišao kao ministar. I to s osmijehom! Jer kad nekome prelaziš kućni prag, tad moraš biti spreman barem na osnovnu kurtoaziju! Ne moraš donijeti griote ili bajadere, ali moraš makar prstima razvući usnice u smiješak! I ja sam gostovao u Bujici. Išao sam tamo, valjda isto kao i Mrsić, ne iz ljubavi prema Bujancu, već zato što sam smatrao da je to u tom trenutku bio relevantan medij za određenu temu. Mrsić nije nikoga pitao za dozvolu, pa ne mora ni Bernardić. Protiv stranačkog linča ustala je jedino Aleksandra Kolarić, no i ona smatra da je Bernardić pogriješio, iako je i sama išla u Bujicu, i to dva puta. Kako objašnjava, bilo je to 2013., navodno prije no što je Bujanec postao to što je danas. No, u Bujici se izredalo 15-ak SDPovih stranačkih čelnika, koji su tako aktivno pripomogli da Bujanec postane to što je danas – što god to bilo. Val nezadovoljstva, frustracija i bijesa, zahtjevi za trenutačnom ostavkom predsjednika stranke samo zbog jedne usputne ljudske geste kakva bi trebala biti posve normalna u civiliziranom društvu! Arsen Bauk također ustaje protiv kurtoazije. Veli da je on skloniji onoj “mi ili oni” te da smo došli do “točke u kojoj moramo zaoštriti odnose”. Fred Matić neki dan najavljuje odluku da prodaje imovinu i napušta Hrvatsku. Riječi su to – narodnog zastupnika u hrvatskom parlamentu! Prema njegovim riječima, “Karamarko je pokvario sve”. No, prava je istina da je “pokvario sve” – onaj koji je prvi izgovorio “mi ili oni”. To je bio onaj ključni civilizacijski korak unazad! Ne ratnička retorika nekog opozicijskog prvaka koji se bori za vlast, već grubi potezi hrvatskog premijera, onog koji u tom trenutku ima neizmjerno višu razinu odgovornosti. Naravno, ne mislim time reći da je takav stav ekskluzivitet ratobornih pripadnika ljevice. Dobro se sjećam kakvu je reakciju prilikom posljednje predsjedničke kampanje izazvalo posve usputno rukovanje Milana Kujundžića i Ive Josipovića u vukovarskoj koloni. Zbog najnormalnije civilizirane geste, ispružene ruke, zbog osnovnog bontona, Kujundžić je prozivan da se time razotkrio kao Josipovićev igrač! No, to je ipak bila prljava kampanja u kojoj je dopušteno štošta što inače nije. Hrvatska pak ne smije sebi dopustiti da bude usisana u stogodišnji rat, u živo blato stalne predizborne kampanje, čak ni ako su ponovljeni izbori svakodnevna opasnost jer nas to dovodi u beskrajno ratno stanje koje ne može ostati bez trajnih, teško popravljivih posljedica.