Vidi im se svaka bora, ali se ne srame
Ako već imamo izreku ‘Mišo digne ruke, a publika pjeva’, Jagger to radi mnogo opsežnije: nemilosrdno pleše i hoda s jedne na drugu stranu luksuzne pozornice
Na Olimpijskom stadionu u Münchenu u utorak ih je slušalo 60 tisuća euforičnih ljudi i dobili su ono po što su došli – spektakl kao nekada Nakon tri i pol godine The Rolling Stones se opet kotrlja Europom na aktualnoj turneji “No Filter”. Nakon otvaranja u Hamburgu, drugi su koncert održali u utorak navečer na rasprodanom Olimpijskom stadionu u Münchenu. Radi se o gradu i prostoru koji za njih ima posebno značenje, kao što je i Mick Jagger podsjetio javno s pozornice, dodavši da im je ovo petnaesti nastup u tom gradu, deveti na ovom stadionu. U Münchenu su od sedamdesetih godina naovamo često boravili, snimali studijske albume (“Black and Blue” 1975.), održavali press-konferencije (1998.) ili započinjali europske turneje (2003.). Na turneji “Forty Licks” 2003. sam ih upravo ovdje gledao na otvorenju slavljeničke godine, na tri koncerta u istom gradu, kako su prakticirali te sezone; u Olympiahalle, na Olimpijskom stadionu i potom ekskluzivno u maloj dvorani Circus Krone pred manje od dvije tisuće ljudi, gdje su prvi put nastupili 1966. Danas su i sami u sedamdesetim godinama, ali i nakon 55 godina aktivne karijere idu dalje. Mick Jagger, s navršene 74 godine, dobar je primjer da to više zaista nije “samo rock’n’roll”, ako je ikada i bio. Dapače, tvrdoglavi i trajni preko svake mjere, Rolling Stonesi su odavno prototip za “rastezanje granica”, kako dobnih tako i fenomenoloških, a o financijskima da i ne govorimo.
Cijena je dva milijuna eura
Primjerice, golema cijena od dva i više milijuna eura koju promotori moraju platiti da bi “dobili” organizaciju koncerata na kraju je razlogom da publika plaća najviše. Za ulaznice po (službenoj) cijeni od 400 eura za prostor pred pozornicom, 200 eura dalji parter (trava) stadiona, 100 eura za najudaljenija mjesta s tribina, ovisno u kojem ste platnom ili emocionalnom “rangu”, mogli ste birati s koje pozicije pogledati najdu(b)lje u povijest suvremene rock-glazbe. Otprilike kao kad teleskopom gledate dubinu svemira, na koncertu Rolling Stonese kao da gledate prapočetke rock-civilizacije. Ali isplatilo se, jer za razliku i od trostruko mlađih novajlija ili isluženih rock-suvremenika, Mick Jagger i društvo svoj koncert i danas odrađuju sa stopostotnim učinkom i u gabaritima prvoklasnog scenskog spektakla za masovnu publiku, koji su u dobroj mjeri sami odavno definirali. Pivo je na stadionu koštalo pet eura, ali plastična čaša s amblemom Stonesa dodatna dva eura. Naravno da je kasnije možete vratiti i “podići” plaćeno, ali najveći broj ljudi uzme je kao suvenir, pa se i u tom dijelu zaradi par desetaka tisuća eura. Ukratko, s njima ni ona sintagma “doživjeti stotu” više ne izgleda tako nemoguća, a na ovom su koncertu u utorak 60-ak tisuća ljudi priuštili još jednu poznatu feštu kakve rade od reaktivacije 2012. Nije uzalud Keith Richards svojevremeno rekao da su Stonesi kao Sunce, jer nitko ne pamti kako se Zemlja okretala bez njih. Sada su u dva sata i dvadeset minuta odsvirali 21 pjesmu i ozbiljno se potrudili, jer Njemačka je veliko i važno tržište. Tako su zbirci poznatih hitova koji se stalno vrte u repertoaru dodali dvije nove pjesme, obra-
Na koncertu Stonesa dojam je kao da gledate same prapočetke rock-civilizacije
de blues klasika “Just Your Fool” i “Ride ‘Em on Down” sa zadnjeg, dugo čekanog, ali i neočekivano uspješnog blues-albuma “Blue & Lonesome”. Ove godine ubacili su i rijetko sviranu “Dancing With Mr. D” koju nisu svirali od (?!) 1973. godine.
Maskota preživljavanja
Pribrojimo li im od početka sa “Sympathy For The Devil” klasike “It’s Only Rock’n’Roll”, “Tumbling Dice”, nešto noviju “Out of Control”, ili “Happy” i “Slipping Away” s Keithom Richardsom na glavnom vokalu, “Beast of Burden” koju je izabrala publika, “Miss You” i “Honky Tonk Woman”, jasno je da je završni dio od “Midnight Rambler” na dalje, sa “Street Fighting Man”, “Start Me Up”, “Brown Sugar” i “Satisfaction” označio trijumf izdržljivosti pred euforičnom publikom koja je dobila što je htjela. Ali ni to nije bio kraj koncerta, jer su na bis izveli apokaliptičnu “Gimme Shelter” - duet Jaggera i nove preteče pjevačice Sashe Allen, rođene 1982., dakle četrdeset godina mlađe od protagonista. Zaključak? Ako već postoji populistička uzrečica da “Mišo samo digne ruke, a cijela dvorana pjeva”, možemo reći da Mick Jagger to radi mnogo opsežnije, bolje i temeljitije i usput nemilosrdno pleše, hoda s jedne na drugu stranu luksuzne pozornice i obavlja sve dužnosti ceremonijal-majstora na zavidnoj razini. Drugim riječima, i dalje se trudi biti “prvak svijeta u rock’n’rollu”, nalik Petru Panu koji nikako da odraste, ili barem ostari. Nešto je slabija situacija s Keithom Richardsom koji nije u najboljoj sviračkoj formi, ali je i dalje pokazna maskota “preživjelog” iz ekscesne rock-povijesti i važan dio predstave. Ni njegov artritis u rukama ni operacija pluća Rona Wooda prije nekoliko mjeseci – koji je pak u sjajnoj sviračkoj kondiciji – nisu stavili točku na postojanje najdugovječnijeg benda u povijesti rocka koji će, po svemu sudeći, uskoro proslavljati i 60 godina postojanja. I, dodajmo na kraju, Jagger usput laže jer nije istina da “you can’t always get what you want”, što je poručio i Donaldu Trumpu na pitanje bi li svirali na njegovoj inauguraciji. Sa Stonesima i ove sezone dobivate koncert sličan kao i prije 20 ili 30 godina. Baš ono što želite i po što ste došli: prototip spektakla sa svirkom uživo, ljudima koji stare pod svjetlima reflektora i u javnosti, pravi reality show s kojim se ne mogu mjeriti mnoge financijski isplative, ali umjetne zvijezde svjetskog show-businessa. Stonesima se vidi svaka bora i toga se ne srame. I zato se svi sada pitaju: do kada? Teško je nagađati, ali dobro im ide, i tako već punih 55 godina pod povećalom javnosti. Još koja godina neće biti suvišna.
U dva sata i dvadeset minuta odsvirali su 21 pjesmu, pomno biranu iz velike zbirke hitova