2000 km bijega iz gulaga
Michal Iwanowski ‘naoružan’ fotoaparatom propješačio je put koji su 1945. prešli njegovi djed i stric partizani bježeći iz Rusije natrag u Poljsku
Izložba poljskog fotografa u galeriji Spot priča je o izbjeglicama, i nekadašnjim i današnjim, i upozorenje da se povijest zlokobno ponavlja maja.car@vecernji.net Fotografska zvijezda srednje generacije, Poljak s britanskom adresom Michal Iwanowski ovih dana boravi u Zagrebu. Poznat po istraživanju veze krajolika i memorije, ovaj put nije došao uhvatiti kadar koji će uključiti u svoj novi projekt, već u zagrebačkoj galeriji Spot predstavlja svoj opsežan rad “Udaljen od ljudi”.
Krajolik se mijenja, osjećaj ne
U pitanju je autorova odiseja temeljena na rekonstrukciji epskog putovanja njegova djeda i strica kroz nesiguran teritorij za tromjesečnog bijega iz sovjetskog zatočeništva u Sibiru prema rodnoj Poljskoj. Hodali su više od 2000 km, i to noću da bi bili neprimjetni i skriveni od pogleda. Sedamdesetak godina kasnije Iwanowski se otisnuo na vlastito putovanje slijedeći rutu predaka i dokumentirajući proces fotografskim aparatom. – Ova duboko osobna priča počela je 2012. za mojeg umjetničkog boravka u Litvi, u Vilniusu u kojem su i moj djed i njegov brat proveli mladost. Važno je napomenuti da je taj grad tada bio dio Poljske. Kako sam istraživao njihov život za svoj novi projekt, sve sam dublje ulazio u priču i odlučio fotografijama oživjeti njihov pothvat iz 1945. kada su iz ruskog zatočeništva krenuli u slobodu natrag u Poljsku. Radio sam ono što su radili i oni – hodao i hvatao vlakove. Doduše, za njih su to bila inkognito ukrcavanja u teretne vlakove, a za mene su to bili regularni putnički vlakovi... u konačnici sam za ovaj projekt propješačio 900 km, a 1300 km prešao sam vlakom – govori Michal. Dodao je da je radeći na projektu shvatio da ne radi samo na dokumentiranju osobne priče svoje obitelji, već da ide stopama izbjeglica, i onih nekad i ovih danas. – Spoznao sam da se krajobraz možda mijenja, ali da ono fundamentalno, ljudsko osjećanje ostaje isto pa se globalna stvarnost savršeno uklopila u povijesni okvir priče – govori pa nastavlja: – Gradovi na ruti koju sam prešao drastično su se izmijenili od opisa prije 70-ak godina, ali selo i divljina nisu. U silnoj samoći, često i dezorijentiran, ponekad nisam mogao odrediti je li 1945. ili 2013. Naletio sam i na most o kojem mi je stric govorio da su ga prešli i još je u dobrom stanju. U tom trenutku 70 godina i nije mi se učinilo tako dalekom prošlošću. Na mojim slikama nema ljudi, izbjegavao sam ih baš kao što su to činili moji djed i stric tako da je ovaj projekt bio moja osobna igra skrivača. Autorovi su preci u gulagu završili kao mladi partizani koje su generali Sovjetske armije poveli u Rusiju pod lažnim obećanjem da će se tamo pridružiti Crvenoj armiji u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.
Percepcija zapada Europe
– Istina je ispala drukčija i pred njih je, a govorimo o nekoliko tisuća ljudi, postavljen ultimatum “predajte oružje ili ćete biti ubijeni”. Oni koji su pokušali pobjeći strijeljani su, a ostali su poslani na istok na prisilan rad – evocira Michal priču čiji glavni protagonisti njegov rad nisu uspjeli vidjeti za života. – Prije nego što sam završio projekt, stric je još bio živ. Imao je silnu želju vidjeti fotografije. Puno smo razgovarali o tome, čak sam i snimio te razgo- vore pa su postali narativna podloga izložbe. Rekao mi je: “Evo, ovo je sada tvoja priča” i pri tome se u njegovu glasu osjećalo olakšanje. Bio je umoran i pred kraj životnog putovanja, ali sretan jer će se njihova priča prenositi dalje. Ne zbog glorificiranja tog pothvata, već zbog onih ljudi koji još ne shvaćaju da se u svojim pakosnim ciklusima povijest neprestano ponavlja – kaže. Izložbu je vidio dobar dio europske publike, a zanimljivo je i posve logično da je potpuno drukčije percipira publika iz istočne od
Potpuno usamljen i dezorijentiran, ponekad nisam znao je li 1945. ili 2013. godina, kaže autor
one iz zapadne Europe. – Zapad ne osjeća bol istoka. Istok Europe je poput masovne grobnice i svaka je obitelj, nevažno li riječ o Poljacima, Litavcima, Rusima, nekoga izgubila u ratu. Mi s istoka, nevezano uz podrijetlo ili jezik, razumijemo tu bol. Na zapadu Europe ova se priča percipira kao priča o drugima i zvuči kao dobar scenarij za film – zaključuje autor koji već radi na novoj izložbi koju će predstaviti u Walesu, a koja problematizira političku situaciju nakon Brexita. Zagrebačka izložba otvorena je do 6. listopada.