Ponedjeljak 11. rujna Partija je važnija od pristojnosti i domovine

Nakon što su Marko Veselica, Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak i drugi hrvatski politički zatvorenici izišli iz zatvora, i neki njihovi dobri prijatelji, znanci ili kolege koji su bili članovi Saveza komunista nerado su s njima bili u društvu, izbjegavali su ih i zaobilazili u širokom luku. Još jedan primjer – kažu da je Jure Bilić jednom na Brijunima, ljubomoran na pisca Peru Budaka koji je na slavnom otočju često bio s Titom, autora “Mećave”, koja je prvo uprizorena pred diktatorom te mu se jako svidjela, zlobno upitao što mu je bio Mile Budak. Pisac je navodno odgovorio: “Bio mi je stric, a sad mi nije ništa”. Tito se na Bilića jako razljutio što provocira njegove goste, pa se Bilić pokunjio. To su dva primjera “okuženosti” koje su se čuvali komunisti i njihovi pouzdanici, a da su vjerni nasljednici tog komunističkog mentaliteta, koji je zapravo likvidatorski, blajburški, pokazali su esdepeovci Bojan Glavašević, Gordan Maras, Arsen Bauk... žestoko zamjerivši predje sjedniku SDP-a Davoru Bernardiću zato što je “desničaru” Velimiru Bujancu čestitao ženidbu. Partija je važnija od uljudnosti, pristojnosti, običaja, roditelja, braće, stričeva, prijatelja, znanaca, kolega, domovine... Partijski teror, kako reče njihov pradavni ideološki predak Robespierre, izraz je vrline.