Zemlje u regiji nose traume 20. st nacije formirane prije država i bo

Kod nas postoji višak povijesti pa je rasprodajemo. Prodaje se socijaliz

ászló Végel mađarski je pisac iz Vojvodine kojem je Fraktura upravo objavila prvi roman “Memoari jednog makroa” i najnoviji roman “Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile” u prijevodu Xenie Detoni.

Zašto ste u “Memoarima jednog makroa” spomenuli i Trogir?

U mojoj mladosti more je za mene bilo simbol slobode i jednog drukčijeg svijeta. Svega što ne sliči na panonsko. Mi Panonci smo nostalgični prema moru. Ja se i danas smatram polumediteranskim čovjekom, a to u meni živi još od mladosti. U “Memoarima jednog makroa” mladi bježe na more jer će ondje pronaći slobodu. Ja sam dosta išao autostopom iz Novog Sada do mora sredinom šezdesetih prošlog stoljeća. Na moru je tada život bio jeftin. Mogao sam jesti smokve i male pečene ribice. Bio sam u Trogiru, Splitu, oko Rijeke, u Brelima...

Taj je roman s mađarskog preveo Aleksandar Tišma. Kako je roman primljen u Jugoslaviji?

Imao sam problema u Novom Sadu, mađarski izdavač nije htio objaviti roman jer je rečeno da je to crna literatura koja lažno prikazuje našu stvarnost i omladinu. Kako je roman objavljivan u časopisu u nastavcima, Tišma ga je pročitao, a tada je već bio jako priznat, pa ga je podržao. Tako je gotovo istodobno objavljen i na mađarskom i na srpskom. Kada je objavljen, već su počeli puhati neki proljetni vjetrovi, bila je tu i ‘68. i u cijeloj Jugoslaviji mijenjala se stroga ideološka atmosfera. Tada sam dobio i nagradu Mladost, no treba znati da su omladinski listovi tada bili buntovnički, baš kao i ta nagrada. Dobio sam i dobre kritike, ali u Mađarskoj nisu prihvatili roman u distribuciju, pa se prodavao na crnom tržištu. I imao je utjecaj na modernu mađarsku prozu. Esterházy je rekao da s njim počinje moderna mađarska proza.

Roman sada odlično prolazi u Njemačkoj?

Kritičar Die Zeita kaže da mu se čini kao da je roman pisan da- nas. Mislim da je danas aktualniji nego što je bio tada kada sam ga napisao. Kada sam ga napisao, u mladoj generaciji u svijetu i u Jugoslaviji bilo je više optimizma.

Danas ga ne bi ubrojili u crnu literaturu?

Ne bi. Meni sada sliči na bajku. Moje novije knjige su mnogo oštrije i crnje od “Memoara”. To je generacijski roman, što neki drugi romani nisu.

Kako to da smo tako dugo čekali hrvatsko izdanje?

Ni sam ne znam. Mislim da bi bio prije objavljen na hrvatskom jeziku da nije bilo rata. Meni je taj rat jako teško pao jer mi je hrvatska kultura bliska. Imao sam bezbroj prijatelja u Zagrebu, generaciju Krugova, generaciju Razloga. Bio sam i u uredništvu Prologa. A kada je došao rat, sve je prekinuto. S prijateljima hrvatskim književnicima sam se susretao u Beču i Berlinu, a ne više u Zagrebu ili Novom Sadu. Odjednom se sve raspalo. Došla je nova generacija izdavača i urednika, koji me nisu poznavali. Doduše, objavljivao sam tekstove u Gordoganu i Prologu i sudjelovao na kazališnim simpozijima, dolazio na festivale. “Memoari jednog makroa” i “Balkanska krasotica” su povratak u moju prirodnu kulturnu sredinu.

Svojedobno ste se susreli i s Krležom. Kako je došlo do toga?

U Novom Sadu bio sam jedan od urednika časopisa Új Symposion gdje smo objavljivali drame iz Krležine mladosti. Služba unutrašnjih poslova protumačila je da se bavimo sukobom na književnoj ljevici, što nam je uzeto kao veliki grijeh. Tada su nam zabranili da javno nastupamo. Šef katedre u Novom Sadu bio je Ervin Šinko koji je to ispričao Krleži, pa je Krleža htio saznati o čemu je riječ i tako sam ranojutarnjim vlakom doputovao u Zagreb. Jedan me policajac zaustavio i pitao kamo idem, a kako bi bilo apsurdno da mu kažem da idem Krleži, rekao sam da idem u kazalište. Tada se u Kazališnoj kavani na katu moglo i spavati i ondje sam malo i odspavao. Kod Krleže sam išao na Zrinjevac, ali me portir nije pustio jer sam izgledao premladenački, bio sam jako mršav. Pola sata smo se svadili i kada me pustio gore, Krleža, koji je bio oštar čovjek, pitao me kakav sam ja to srednjoeuropejac kad kasnim pola sata. Iz neke ladice izvadio je kavu i tako smo pili kavu. Krleža je govorio i hrvatski i mađarski, a njegov mađarski bio je gospodski, barokni jezik, što mi je bilo smiješno. Na kraju me pozvao da se preselim u Zagreb, jer što ću u Novom Sadu. Očito sam ostavio dobar dojam. Ja sam govorio o srpsko-hrvatskom jeziku, a on je ustao i počeo hodati oko stola te mi rekao da je njega majka učila hrvatski. To je bilo prije Deklaracije, pa se nisam čudio da je potpisao Deklaraciju. Za mene je Krleža mnogo značio u mladosti, a i sada ponekad uzmem njegove knjige.

U Novom Sadu je potpuno izbrisana njemačka tradicija. Nijemci i Židovi jako nam nedostaju. Bili su motor modernizacije. Dakle, ne Mađari i Srbi, nego Židovi i Nijemci

Fraktura je objavila i vaš roman “Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile”, no taj je roman potpuno različit od “Memoara jednog makroa”?

To nije generacijski, ali ni povijesni roman, nego roman o povijesti 20. stoljeća. Nešto kao Jergovićev “Rod”. Vrijeme se tako promijeni-