Č

etiri izmjene na čelu u Ministarstvu obrazovanja, dva puta izmijenjen sastav Posebnog stručnog povjerenstva (PSP), dvije korjenite promjene u Ekspertnoj radnoj skupini (ERS) i kompletna zbunjenost kao jedini osjećaj onih na koje se promjene najviše odnose – učenika i roditelja. Odgovora na pitanje kako će izgledati moderna škola odmaknuta od Šuvarovih nastavnih planova – nema ni danas. A prošlo je dvije godine i 11 mjeseci otkako je u Saboru usvojena Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije. Točno s današnjim danom! To je bilanca najvažnije hrvatske reforme, u kojoj posljednjih 1066 dana roditelji slušaju jednu te istu rečenicu: naši učenici nemaju vremena za čekanje. Izgovorena toliko puta, ona je postala uvreda za tri generacije učenika koje je obećana reforma zaobišla. Za tu su se rečenicu hvatali svi ministri koji su se izmijenili u tih 35 mjeseci – Vedran Mornar koji je u fotelju sjeo kao nestranački ministar kojega je predložio SDP, HDZ-ov ministar Predrag Šustar, Pavo Barišić, još jedan HDZ-ov član, i na kraju Blaženka Divjak, nestranačka ministrica kojoj je poziciju u Ministarstvu obrazovanja izborio HNS. Svi oni, bez obzira na ideološke, svjetonazorske poglede i (ne)stranačke pripadnosti, dijelili su istu neospornu želju, ambiciju i potrebu “potpisati se” na reformu obrazovanja. Onu na kojoj je radilo čak petstotinjak ljudi iz samog obrazovnog sustava. Nitko nije uspio! Prije svega, želja za hitnom reformom, taštine, svjetonazorski prijepori, netransparentna imenovanja, prepisivanje sadržaja, a onda i izostavljanje ključnih elemenata važne dokumentacije rezultirali su neuspjehom. I do sada održanim dvama prosvjedima. Sve se u obrazovnoj reformi svelo na kadrovska pitanja, pozicije u brojnim tijelima, skupinama i institucijama uključenim u taj proces, ali i na osobne interese, kažu kritičari. Dok Hrvatska po treći put očekuje imenovanje novih članova u Posebno stručno povjerenstvo i novog voditelja ili voditeljicu Ekspertne radne skupine, Večernji list donosi cjelovitu povijest dosad neuspješne reforme obrazovanja, pojmove i zaduženja svih silnih imenovanih članova i predsjednika povjerenstava. A povijest reforme svjedoči – koja god stranka bila na vlasti i primila se reforme, dalje se od početnih koraka i rada prve Ekspertne skupine nije odmaknula. Sve njih brinulo je isto – tko će i kako zamijeniti prethodne timove. Bez da jasno znaju argumentirati što ih smeta. Kako bismo razumjeli zamršene procese, imenovanja i razrješenja, reformu obrazovanja pratit ćemo kronološki, od njezina početka, držeći se činjenica. Kada, tko i u kojem kontekstu ulazi u proces reforme obrazovanja važan je detalj koji je, ovisno o političkoj opciji na vlasti, uvijek zadovoljavao polovicu stanovništva Hrvatske i isto toliko njih činio nesretnima. A kako je sve počelo?! U Saboru je 17. listopada 2014. godine usvojena Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije, temeljni dokument obrazovnih promjena, koji je dvije godine pripremalo 130 stručnjaka raspoređenih u 19 različitih radnih i tematskih skupina. Na izglasavanju Strategije jedinu ruku protiv podigao je tadašnji zastupnik Jakša Baloević, koji je u Sabor ušao kao nezavisni s liste don Ivana Grubišića. Kasnije će reći - ruku protiv podigao je pogreškom. Za Strategiju glasala su 94 zastupnika, a suzdržanih je bilo 19 – redom HDZ-ovi zastupnici i njihovi koalicijski partneri. Oni nisu imali primjedbe na sadržaj Strategije, nego su suzdržanost objasnili bojazni da u proračunu nije predviđen potreban novac. U trenutku izglasavanja Strategije premijer je bio Zoran Milanović, a Ministarstvo obrazovanja vodio je Vedran Mornar.

Mjesec dana od usvajanja Strategije, 20. studenoga 2014. godine u Saboru je imenovano Posebno stručno povjerenstvo, glavno tijelo nadležno za provedbu i praćenje Strategije. Njegovim prvim šefom imenovan je Neven Budak, profesor s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kako i njega, tako i one ostale koji će se do danas izmijeniti na toj poHAZU-a