U Sloveniji nema “glavaševića” koji ismijavaju borbu za teran

Kada sam se prije desetak godina iz Zagreba preselio u Samobor, što je tik do granice sa Slovenijom, došao sam i u domet 15-ak slovenskih TV stanica. Iznenadilo me koliko ta mala država ima razvijenu pop-scenu, a još više što je svaki drugi glazbeni spot sniman na onih 20-ak kilometara mora koje imaju, i to baš da se vide obrisi Piranskog zaljeva. To nije slučajno, nego Slovencima i tako usađuju osjećaj da su i mediteranska zemlja i da im je more i onaj zaljev jednako važan kao i Alpe. Da Slovenci promišljeno grade svoj patriotizam vidi se i u sportu. Pogotovo u kolektivnim sportovima, a što se može postići s reprezentacijom svoje države vidi se i na aktualnom Europskom košarkaškom prvenstvu. A što su spremni učiniti za nacionalni ponos i patriotizam dokazuje i primjer “fajta” oko korištenja naziva teran. Vino koje odavno pod istim imenom rade i Hrvati i Slovenci, njihovim lobiranjem u Europskoj uniji uspjeli su uzurpirati, da bi Bruxelles ipak dao za pravo i Hrvatima koji ga smiju nazivati teranom iz hrvatske Istre. No, ta ista Slovenija koja je u cijeloj Europskoj uniji digla histeriju jer Hrvatska ne priznaje pravorijek o arbitraži u spomenutom zaljevu, ne priznaje pak odluku komisije o teranu. Pa je zabranila plasman terana iz Hrvatske u Sloveniju uz najavu da će se posvetiti širenju zabrane na cijelu Europsku uniju. U primjeni svog patriotizma, bio on politički, teritorijalni ili gospodarski, Slovenci su izuzetno tvrdi, pa su tako i prije odluke o zabrani plijenili naš teran čak i na događanjima poput turističkih sajmova i vinskih degustacija!? O takvom ponašanju Slovenije Hrvati mogu misliti da je drsko i bezobrazno, no sa stajališta zaštite slovenskih nacionalnih interesa, takvo ponašanje poučno je i Hrvatima. U svakom slučaju, za Slovence ono je efikasno i činjenica je da to oni Hrvatskoj rade zato što se usude. Hrvatska se, naime, sigurno neće usuditi odgovoriti zabranom plasmana slovenskog terana ili malvazije. A da o “slovenskim” kulenima i ne govorimo. Premda se to Hrvatima prikazivalo operetnim, odbor slovenskog parlamenta zamalo je održao sjednicu o tome koliko je slovenska vojska sposobna, dakle vojnom silom, provesti razgraničenje na moru. Kako se hrvatske vlasti i u takvim situacijama uglavnom drže uljudno, što zna prijeći u beskrvno i mlitavo, da nije bilo “recipročne” izjave jednog umirovljenog vojnika, Davora Domazeta Loše, možda bi Slovenci i napravili taj korak i angažirali svoj parlament u pripremi vojnog odgovora Hrvatskoj. Lošo je, naravno, ironizirao govoreći o dolasku hrvatskog pješaštva u Ljubljanu za 48 sati, kaznio ga je potom i Pantovčak, no neka je to kazao, čulo ga se i u Deželi. Za razliku od Slovenaca, Hrvati, izgleda, imaju sve više problema sa svojim patriotizmom. Da nešto ne štima potvrđuje i to da već cijeli niz naših sportaša više ne vidi ništa posebno u nastupu za državne reprezentacije, čega je zadnji primjer odlazak krnje košarkaške reprezentacije na Europsko košarkaško prvenstvo. Problem s patriotizmom primjetan je i u dijelu hrvatske političke elite. Kod nekih se hrvatski patriotizam, pa i zbog ekscesa, smatra neželjenim, nazadnjačkim. Postao je čak i predmetom ismijavanja. Pa će tako na Lošinu izjavu SDP-ovac Bojan Glavašević zapomagati kako bi neki “zbog tri srdele u Piranu opet ratovali”. Te Glavaševićeve tri srdele nastavak su SDP-ovih “dviju lignji” iz 2000., koje su navele Račana da parafira s Drnovšekom sporazum o zaljevu s još gorim konotacijama od ovog arbitražnog. Glavašević predstavlja tipične patriotski nezrele Hrvate koji ne shvaćaju jednadžbu da ako se danas ne želiš “fajtati” za svoje tri srdele dovest ćeš državu do toga da ćeš na kraju odustati i od gradnje mosta (Pelješkog) preko svog teritorija, granice na Dunavu pa i Ine. U Sloveniji nema “glavaševića” koji ismijavaju borbu za teran. Neki bi Hrvati, dakle, od Slovenaca mogli učiti što je to patriotizam. A to je kad ne daš na svoje. Pa bile to i srdele ili teran.

Neki bi Hrvati od Slovenaca mogli učiti što je to patriotizam. A to je kad ne daš na svoje. Pa bile to i “tri srdele” ili teran