Sa zagrebačkim prijateljima izlazio sam i za vrijeme rata, nisam se bojao
Željko Obradović (57) najtrofejniji je europski klupski trener, ima devet naslova prvaka Europe, i to s pet različitih klubova. Sada je na turniru u Zadru s Fenerom
Svi smo svjesni da je postojao tisuću puta bolji način da se zemlje koje su činile SFRJ raziđu, taj je rat primjer koji nitko ne bi trebao slijediti Košarkaši Fenerbahçea sinoć su i četvrtu godinu zaredom igrali finale Zadar Basketballa, a njihov trener Željko Obradović postao je najbolji ambasador turnira. Stručnjak koji ima devet naslova prvaka Europe s pet različitih klubova ne uživa sjediti na pijedestalu, već je prilično čovjekoljubiv, što se ne ogleda samo u neiscrpnoj želji za druženjem nego i u tome što je ovih dana u Zadru dao bezbroj intervjua, bez trunke šampionske nadmenosti. Uostalom, to će vam potvrditi i njegovi zagrebački prijatelji, a jedan od njih je i Damir Brčić, s kojima se uvijek rado vidi kada god navrati u Zagreb.
Četiri mjeseca u sobi s Rađom
– Najveće bogatstvo u životu su obitelj i prijatelji. U Hrvatskoj imam dosta prijatelja, a jedan je i Dino Rađa s kojim sam jedne godine u reprezentaciji bio cimer četiri mjeseca i 23 dana. Postoji skupina momaka koje poznajem još iz vremena dok sam u Zagrebu služio vojsku. Neki od njih su spavali u mojoj kući kada su u predratnim godinama Partizan i Cibona igrali u Beogradu. Za širu javnost oni su anonimusi, no sjajni su momci s kojima sam se uspijevao vidjeti čak i ratnih godina kada bih gostovao u Zagrebu i kada sam doživljavao neka nimalo ugodna skandiranja s tribina. Štoviše, ja sam s tim prijateljima čak i izlazio bez najmanjeg straha da bi mi se moglo nešto dogoditi jer oni su bili ljudi koji su o tome vodili računa. Iz tog razdoblja potječe Obradovibi ćevo prijateljstvo s Boškom Pepsijem Božićem. – Tadašnji izbornik Duda Ivković običavao je za svaku akciju zvati razne trenere za pomoćnike, pa je u nekoliko navrata bio i Pepsi koji je često dolazio u našu sobu koju sam dijelio s Ćurčićem. Privlačna je bila ta njegova neposrednost. On je različit čovjek, izravan i beskompromisan, a ja takve volim. Ima svoj način života i bio je svojevrsni košarkaški vagabund. S obzirom na to da o tim predratnim danima govori s puno sjete, zapitali smo Željka ima li i kod njega jugonostalgije? – Kada odrastate u jednoj zemlji 30 godina i steknete prijateljstva diljem nje, onda stanete i zapitate se je li to moralo biti baš tako. No opredjeljenje ljudi da žive u svojoj državi pravo je svih ljudi. Svako ima pravo biti patriot, no po mom shvaćanju to bi trebao biti čovjek koji poštuje drugog čovjeka, a ne onaj koji hoće rat. Svi smo mi svjesni da je postojao tisuću puta bolji način da se te zemlje raziđu i taj je rat primjer koji nitko ne bi trebao slijediti. Meni nikad nije bilo bitno odakle je čovjek, nego kakav je čovjek i ja sam ponosan na sve prijatelje iz bivše SFRJ. S obzirom na to da je i sam bio razigravač, pitali smo ga kako to Srbija stalno uspijeva proizvoditi vrhunske “playmakere”, a Hrvatima to slabo polazi za rukom? – Nisam nikad vidio vrhunskog igrača koji je trenirao samo s momčadi. Proizvodnja igrača krvav je rad u dvorani. Uostalom, ne postoji bolji primjer od onoga koji vi imate, a to je Dražen Petrović. Svi znamo da se ustajao u šest da prije škole trenirao. Sjećam se da smo nakon osvajanja srebra na OI u Seulu morali čekati još sedam dana do povratka kući, no Dražen je već sutradan tražio teretanu i dvoranu u kojoj će za to vrijeme moći trenirati. Koliko je vaših košarkaša danas na to spremno? Nažalost, spremniji su na otkazivanje reprezentaciji... – Uvijek sam govorio da je najveća čast biti u reprezentaciji i ozljeda je jedino opravdanje. Vi uvijek imate igrače na koje nitko ne može utjecati i ti su uglavnom pravi. No imate i roditelje koji egzistenciju rješavaju preko svoje djece, imate i prijatelje koji imaju svoj interes, baš kao i treneri, a tu su i menadžeri. No, ako sam ja taj koji odlučuje o svom životu i ako sam karakteran, onda mi nitko ne može reći da ja ne bih trebao igrati za reprezentaciju. Ne mogu razumjeti igrače koji završe sezonu početkom svibnja i onda pričaju o nekim ljetnim programima, a ne mogu odvojiti 40 dana za reprezentaciju. Ako imaš 19-20 godina i netko te pozove u reprezentaciju, a ti izmisliš razlog da ne igraš, onda ja to ne razumijem. Kada vidite Gasola, kako se ponaša i s kojim entuzijazmom igra za Španjolsku, moraš mu skinuti kapu.
Neshvaćena pravila Fibe
A što je s igračima iz euroligaša poput Fenera? Kako da se oni ove jeseni odazovu reprezentaciji? – Ti famozni Fibini prozori u studenom i veljači, u vrijeme kada se igraju euroligaške utakmice, u najtežu poziciju stavljaju igrače. Tu se otvara puno pitanja. Zašto NBA igrači ne moraju igrati, a euroligaški bi morali? Kakve će sankcije doživjeti taj igrač ako se ne odazove reprezentaciji ili ako se pak odazove? Što će se dogoditi ako se ozlijedi i ne igra do kraja sezone, tko će to platiti...? – pita se Obradović. O POSLU U FENERU: Prije no što sam ja došao Fener je imao prosjek od 2500 gledatelja, a sada imamo više od 11.000