BORIS SVRTAN
Ne želim narodni bunt. Predstavom “Moj slučaj” poklonit ću se svim žrtvama
Unatoč odluci da se Noć kazališta održi 25. studenog, u Gavelli će B. Svrtan 18. studenog izvesti monodramu posvećenu Vladi Gotovcu Nakon pomicanja Noći kazališta na zahtjev jedne braniteljske udruge, zbog koincidencije s Danom sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, snažno je odjeknula odluka poznatog glumca i ravnatelja zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella da upravo 18. studenog odigra monodramu “Moj slučaj” posvećenu Vladi Gotovcu. “Dođite pa je zabranite”, prkosno je u utorak poručio Boris Svrtan, no jučer nam je rekao da je to izrekao u revoltu, nije mu namjera raditi od toga bilo kakvu revoluciju te vjeruje da ipak neće dobiti po glavi, kao što je svojedobno dobio Vlado Gotovac. O svemu tome razgovarali smo u njegovu uredu ravnatelja Gavelle. Što vas je motiviralo na tu reakciju? Bio sam potaknut razgovorima s glumcima u kazalištima i njihovim objavama na društvenim mrežama, a osobito načinom na koji su staloženo i razložno reagirali moji studenti i glumci šibenskog HNK Jakov Bilić, Franka Klarić i njihove kolegice i kolege. Između ostalog, obrazložili su zašto bi se Noć kazališta 18. studenog trebala u prvom redu održati baš u Vukovaru. Meni nije do dizanja tenzija, a ako sam možda i rekao koju riječ previše, mislim da nisam pretjerao. Kazalište ima funkciju društvenog ogledala, a znamo da je agresor upravo kazališta prva gađao, počevši od Osijeka pa do samoga zagrebačkog HNK 3. i 4. svibnja 1995. To su bili ciljani udari na kulturu. Kako tumačite apel Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata ‘91.? Gospodina Pavkovića i osobno poznajem i mislim da je došlo do nesporazuma i nespretnosti na koje treba upozoriti i mislim da je dosad ta svrha već ispunjena pozivom na dijalog svim stranama. Znate, lako je bacati u medijski prostor ružne riječi, kao da se iz rovova jedni na druge nabacujemo kostima. Mladim ljudima je puna kapa toga, što znam i iz iskustva kao otac čije dijete ima 23 godine. Njima je dosta tog razjedinjavanja na površini i u vidljivom medijskom prostoru, dok se skriveni ispod žita događaju neki drugi procesi, poput slučaja Agrokor i drugih stvari koje ovo društvo potresaju u njegovim temeljima. Percipiranje kazališta kao mjesta jeftine zabave očito je posljedica nesporazuma, neznanja, neupućenosti i nedovoljne educiranosti. Mi glumci bili smo na svim bojištima. Dobro pamtim kada smo u Karlobagu, s Ivom Gregurevićem i ekipom iz Kerempuha, davali predstavu “Pišem ti pismo da skupa više nismo” Fadila Hadžića pred izbjeglicama iz Široke Kule koji su netom pobjegli pred pokoljem. Ti ljudi se nisu mogli nasmijati jer su iznutra bili zaleđeni od užasa, pa su nakon predstave zamolili da je odigramo još jednom. Imao sam tada 28 godina i mogao sam poginuti i s puškom u rovu. Možda nisam imao dovoljno hrabrosti za to, ali zato sam se zarekao da ću se cijeli život oduživati ljudima koji su mi svojom borbom i žrtvom omogućili da se tada i danas bavim svojim poslom. Odakle taj pogled na kazalište kao nešto suvišno i luksuzno? Taj diskurs se već nekoliko godina pojavljuje u javnom prostoru, pa i u kontekstu rasprava o uhljebima. Dosta se dugo paušalno ocjenjuje kazalište, koje je vrijedan segment hrvatskog društva. Bez kazališta zapravo Hrvatska ne bi imala smisla. Ne samo ova nova hrvatska država, nego i kroz povijest. Kazalište je uvijek bilo i bit će u korijenu duhovne povijesti ovog naroda. Evo, sjedimo ispod slike Branka Gavelle koji je imao vjerojatno slične bitke za kazalište, kao univerzalnu svijetlu točku u svijesti svakog naroda. Kada kažem da kazalište nije zaslužilo da ga se tretira na takav način, mislim i na premali proračun za kulturu. Mladi kolega Jakov Bilić u svom je obraćanju javnosti citirao i Winstona Churchilla koji je na zahtjev da se u ratu smanji budžet za kazalište i kulturu odgovorio da se onda nema smisla ni boriti i da je u tom slučaju neprijatelj pobijedio. I zato mi je drago što je ovaj nesporazum već potaknuo dijalog i dao nam još jednu priliku da o svemu civilizirano porazgovaramo. Kojim biste riječima Vlade Gotovca sve ovo komentirali?
Vlado Gotovac je u svojoj umjetničkoj svijesti imao nekoliko pojmova koji su mu bili poput svjetionika. Jedan od njih, o kojem je često govorio, bila je raznolikost. Tolerancija i međusobno uvažavanje. Hrvatska da, ali kakva? To su njegove riječi. Mi smo se skupa s njim izborili za Hrvatsku, ali borba za nju ne prestaje. Svima nama trebao bi biti cilj da ta naša zemlja izgleda civilizirano i da zaista bude dio Europske unije i suštinski, a ne samo deklarativno. A kazalište je dobro mjesto gdje bi se o svemu tome trebalo porazgovarati. Gotovac je rekao i to da “moja mala Hrvatska može podnijeti i najveću misao”. Ona je tu i ona nas čeka da je uredimo, u sebi i oko sebe. To je apel Vlade Gotovca. On je rekao i da se mi, ako nemamo jasnu i konkretnu strategiju kako da nametnemo svoje autentične vrijednosti i znanje, moramo zapitati zbog čega smo uopće krenuli u taj pothvat. Naravno, za samog Gotovca to nikad nije bilo upitno. On je cijelim svojim životom svjedočio i bio branitelj Hrvatske, svojim umjetničkim i političkim djelovanjem. U politici on je bio idealist, ali tko kaže da idealiste treba protjerati iz politike? Takvi kao on nikada neće dobiti većinu, ali su potrebna sol. U svakom kriznom trenutku možemo se referirati na Gotovčeve duboke rečenice pune smisla, topline i empatije. On je čovjek - paradigma. Prošao je najgore torture boljševičkog kazamata u Staroj Gradišci, logoru u kojem se ubijala ljudska duša. I on je nakon toga itekako imao pravo tražiti Hrvatsku kakvu je sanjao. A sanjao je Hrvatsku tolerancije i međusobnog uvažavanja. Već 2013., kada ste praizveli “Moj slučaj”, upozoravali ste da su politika i javnost ukopani u protivničke rovove. Jesmo li se pomakli od tada? Oni koji su kopali te rovove nisu se puno pomakli, osim što su im rovovi možda još dublji, jer oni vole te svoje rovove. Ali, djeca koja odlaze šalju im snažnu, dramsku poruku i ti rovovi staraca postat će polako potpuno besmisleni. Je li Ministarstvo kulture, kao pokrovitelj, trebalo prihvatiti odgađanje Noći kazališta? Prošla su vremena kada je Ministarstvo kulture određivalo kada će se i kako što događati i mislim da Ministarstvo ne snosi nikakvu krivnju. Isključiva odluka je na organizatoru koji je u startu, čini mi se, reagirao ishitreno i bez dovoljno komunikacije pa odatle buka u komunikacijskom kanalu i krivi potezi. Ali, ne želim da se ovo pretvara u bilo kakav narodni bunt. Svrha je postignuta već i time što sada razgovaramo i senzibiliziramo javnost za taj problem. Neki će sada, ako to još ne znaju, saznati da su glumci i kazalište sudjelovali u stvaranju hrvatske države na vrlo bitan način. Tada su glumci, uključujući najveće doajene, stali u obranu ne samo geografskog, nego duhovnog prostora koji je bio napadnut granatiranjem kazališta i katedrala. Dobro je što se ovo dogodilo i zbog osvješćivanja važnosti i uloge kazališta u društvu, kao i zbog bacanja svjetla na branitelje, njihove udruge i probleme. Mi u Gavelli imamo program resocijalizacije branitelja ne samo tako da dolaze gledati predstave, nego i da ih uključimo u kazališni život, radionice i da radimo predstave koje se bave i tom tematikom i traumama, onim vidljivim i nevidljivim. Sretan sam i zbog brojnih reakcija branitelja i njihovih udruga, ljudi koji su toliko toga prošli i potisnuli u svojim dušama i nije im lako kada se netko paušalno odnosi prema njima i nabacuje se etiketama. Dobro je i važno da i branitelji među sobom razgovaraju. Riječi su najjače oružje i toga moraju biti svjesni svi koji govore u javnom prostoru, a osobito ljudi od duha i kulture. Kada će, dakle, za vas biti Noć kazališta? Moj će prilog biti da 18. studenog, kao i prošle godine, u Gavelli igram “Moj slučaj”. Za mene će to biti Noć kazališta, a ujedno poklanjanje žrtvama Vukovara i Škabrnje. Igrat ćemo taj dan još dvije predstave: “Tesla Anonymus” i “Srce veće od ruku”. Nastojat ćemo se svakako odazvati pozivu organizatora i sudjelovati i u Noći kazališta 25. studenog. Tako ovo postaje situacija u kojoj smo svi na dobitku. Siguran sam da će sve predstave biti krcate i da će se opet vidjeti dugački redovi pred kazalištima. To je svjetlo života koje dopire iz kazališta i koje se nikada neće ugasiti.
Kazalište se dosta dugo paušalno ocjenjuje, a bez njega Hrvatska ne bi imala smisla Za mene će 18. studenog biti Noć kazališta, a uz monodramu igrat ćemo tada još dvije predstave