Ne možete preuzeti vodstvo na bolesnom konju

Ovoga su tjedna na više pozicije u državnim poduzećima zasjeli novi menadžeri. Unatoč nizu javnih natječaja, odabrani su kandidati, kako se ispostavilo, članovi vladajuće koalicije HDZHNS ili prijatelji prominentnih članova vladajuće koalicije. Pretpostavljam da bi sve to moglo biti slučajnost, ali ovakve se “slučajnosti” Hrvatskoj događaju već 26 godina. Pitam se koliko je mladih pročitalo ove vijesti i pomislilo: “Ah, netko je napokon odabrao ljude koji će nam donijeti svjetliju budućnost, ipak neću odseliti u Njemačku, Iran, Bocvanu ili Ruandu!” “Iran, Bocvana ili Ruanda” nisu slučajno odabrani. Ove se zemlje nalaze na 69., 63., odnosno 58. mjestu globalne ljestvice konkurentnosti. Hrvatska zauzima 74. mjesto. Kako je moguće da su nas pretekle ove zemlje – unatoč problemima poput genocida ili dugoročnih sankcija? Uistinu je tragično što je zemlja koja ima toliko prednosti – poput turizma, blizine velikih i bogatih tržišta, članstva u Europskoj uniji i 22 godine mira – uspjela prokockati toliko prilika za ostvarivanje veće konkurentnosti. Bez konkurentnosti nema bolje budućnosti. Premijer Plenković mogao bi biti zapamćen kao premijer koji je popularizirao izraz “samo stabilnost”. Nadam se da će barem osobno zaraditi na tom sloganu, kad je već Hrvatska zbog njega toliko toga izgubila. “74. smo!” nipošto nije usklik ni mudrog ni hrabrog čovjeka. Većina bi razumnih ljudi uslijed takve izjave pomislila da se radi o budali ili, još gore, gubitniku. No evo nas, još jednom, kao i mnogo puta dosad, kličemo da smo 74. – ili tu negdje. Način na koji biramo vodstvo državnih poduzeća direktno je povezan s činjenicom da gledamo u leđa zemalja poput Irana, Bocvane ili Ruande. Neke su tradicije izvrsne – poput stabilnih obitelji, poštivanja svoje povijesti i ustrajnosti. Takve vas stvari osnažuju i poboljšavaju. Druge tradicije poput inbreedinga (parenja srodnika), jal ili nepoštivanja zakona samo vas oslabljuju. Postavljanje političkih poslušnika na čelne pozicije velikog dijela hrvatske ekonomije pod krinkom stvarnog tržišnog natjecanja ne predstavlja pozitivnu hrvatsku tradiciju. Doživljavam to kao loše prikriven inbreeding. Međutim, svaka naša Vlada nastavlja njegovati tu perverznu tradiciju. Možda su neki od novih čelnika uistinu kvalificirani i objektivno kvalitetni menadžeri. Međutim, činjenica da su do pozicija došli pomoću političkih veza srozava njihovu reputaciju i naša očekivanja – a sudeći po dosadašnjim primjerima, to srozava i našu konkurentnost. Ovakva je selekcija problematična jer diskvalificira velik broj kandidata koji ne odgovaraju kalupu vladajuće stranke. Koga briga za izvrsne menadžere! Prvo, a možda i jedino uistinu bitno pitanje uvijek se odnosi na stranačku pripadnost. Uzmemo li u obzir sramotne poslovne rezultate naših državnih poduzeća, čak bi i prosječni menadžeri predstavljali velik korak naprijed. Ako neprestano stojite na 74. mjestu, jedini način da napredujete jest odabir konja koji su brži od ona 73 ispred vas. Sve manje od toga predstavlja gubitak vremena. No, ne brinite – održat ćemo stabilnost. Oprostite mi ako izostane moje oduševljenje ako iduće godine ponovno završimo na stabilnom 74. mjestu.

Način na koji biramo vodstva državnih poduzeća direktno je povezan s činjenicom da gledamo u leđa Iranu, Bocvani ili Ruandi