EDO POPOVIĆ
Nagrade dođu ili ne, one su odraz nekih drugih odnosa, a ne samo literarne vrijednosti
Trideset godina nakon što je objavljena, zbirka priča Ede Popovića stigla je na pozornicu kao predstava u jazz-ritmu Teatar Binocular na sceni Art kina Grič u Zagrebu premijerno je izveo predstavu “Ponoćni boogie” po prvijencu uglednog prozaika Ede Popovića. Režirao ju je Borna Armanini, a glume i sviraju Mladen Vulić, Matija Prskalo, Karlo Mrkša, Adriana Josipović, Branimir Norac i Gustav Barišin.
Kako to da je “Ponoćni boogie” tek sada došao do pozornice i zašto nije završio na filmu?
Teško ga je dramatizirati jer tu i nema neke radnje, to je više poetski tekst. I dosta je gust pa probleme imaju i glumci u njegovu memoriranju. Iznenađen sam da je nekome palo na pamet dramatizirati taj tekst 30 godina nakon njegova objavljivanja. S druge strane “Boogie” je danas veći izazov za čitatelja, više pogađa i više se tiče ove naše društvene stvarnosti nego što se nekada ticao, ne toliko zbog stvari koje tematizira i radnje, nego zbog jezika i energije prisutne u tom tekstu. Taj tekst ruši niz tabua koji danas postoje u našem društvu, a nekada doista nisu postojali. U tom je smislu tekst svježiji danas nego onda kada je pisan. Borna Armanini, koji je dramaturg i redatelj, već je dramatizirao dio mog “Kamenog psa”, a “Ponoćnog boogieja” već je postavio kao radiodramu. Ova predstava neće biti klasični teatar, nego mješavina jazz-koncerta, projicirat će se slike na platnu... U njoj ima neke čudne energije.
Na sceni se našao i “San žutih zmija”?
Izveo ga je teatar u Kanadi, a režirao Kanađanin hrvatskog podrijetla Danijel Margetić. Preveo je tekst na engleski, a svidjela mu se surovost i sirovost novelete. Nisam vidio predstavu, nego plakat na kojem je pisalo da predstava nije za mlađe od 18 godina.
A kakav će biti “Boogie”?
On isto nije za publiku mlađu od 18 godina...
Zar ne bi trebalo malo pomaknuti te granice. Pa mladi danas
Po “Boogieju” me ljudi pamte iako bih volio da nije baš tako. Mislim da se oko te knjige stvorila velika fama. Govori se da je to kultna knjiga generacije, ali to nije bila ni kultna ni generacijska, nego drukčija knjiga
mogu svašta vidjeti u internetskom svijetu?
“Ponoćni boogie” i dalje je Disneyev crtić u odnosu na sadržaje na internetu.
Jesu li teoretičari razlučili dilemu je li “Ponoćni boogie” roman ili zbirka kratkih priča?
On nije ni smišljen ni pisan kao roman. Po toj logici možete svaku zbirku priča proglasiti romanom. Priče su nastajale sedam godina. Ta knjiga nije mišljena kao roman jer tu nema ni istih likova ni iste atmosfere. I njemački je izdavač knjigu proglasio romanom, ali kritika je primijetila da to baš i nije roman. Proglašavanjem “Boogieja” romanom čini mi se kao medvjeđa usluga jer se romanom proglašava nešto što je obična zbirka priča.
Romani su došli dosta kasnije?
Nakon prve knjige imao sam pauzu od 13 godina, a onda su uslijedile zbirke “San žutih zmija”, dnevnička proza “Kameni pas” i roman “Izlaz, Zagreb jug”. Pišući “Kamenog psa” shvatio sam da imam snage napisati roman. Poslije toga imam još jednu zbirku priča, “Tetovirane priče” u suradnji s Igorom Hofbauerom, a ostalo su sve više-manje romani.
Ušli ste i u kriminalistički žanr?
To je ono što zovem hrvatskim krimićem, poseban žanr gdje svi znamo tko je koga, kada i zašto, ali svi se pravimo mutavi. To je parodiranje žanra. Nisam nikada bio neki ljubitelj krimića, iako volim pročitati dobar krimić, no rijetki su. Dosta kritike moja posljednja dva romana, “Lomljenje vjetra” i “Mjesečev meridijan”, proglasilo je nekakvim SF-om, ali to su romani koji se događaju ovdje i sada, ali u njih su samo ubačeni mamci koji govore o budućnosti. Ne znam bih li umio napisati SF roman. Mene zanima ova naša surova realnost.
Je li “Ponoćni boogie” vaš najveći uspjeh u tiražnom smislu i prijevodima?
“Izlaz, Zagreb jug” imao je veći uspjeh i što se tiče prijevoda i što se tiče naklada. Po “Boogieju” me ljudi pamte iako bih volio da nije baš tako. Mislim da se oko te knjige stvorila velika fama. Govori se da je to kultna knjiga generacije, ali to tada nije bila ni kultna ni generacijska knjiga, nego drukčija knjiga u odnosu na one koje su tada izlazile. Prema “Boogieju” danas nemam poseban odnos, jednak mi je kao i sve moje knjige. On je na rubu literarnog, kao i sve moje kasnije knjige jer se nikada nisam smatrao dijelom književnog mainstreama i zbog svojeg života i zbog onoga što me zanima kao pisca. Ne razmišljam o brojkama ni o publici koja će me čitati. Kada pišem, prije svega razmišljam o tekstu, a ne o tome hoće li se to nekome svidjeti. O tome ne vodim računa i ne mislim da to spada u posao pisca.
Kakav odnos imate prema književnim nagradama?
One nisu baš toliko književna koliko socijalna kategorija. Možda sam osjećao povrijeđenost što “Izlaz, Zagreb jug” nije dobio nagradu. Danas ne osjećam takvo što. Nagrade dođu ili ne dođu. One su odraz nekakvih drugih odnosa u književnosti, a ne samo literarne vrijednosti, što i jest sumnjiv pojam. Ne može se reći ovo je literarno vrijedno, a ovo nije. Nagrade mi nisu referencija kada čitam nešto od kolega. Meni je najdraža lani objavljena knjiga Karakaševo “Sjećanje šume” koje nije nagrađeno, a to je proza koja ne spada u rutinsko objavljivanje, proza koja strši. Bio sam nevjerojatno uzbuđen kada sam je čitao.
Što mislite o postavljanju literarnih djela na pozornicu?
Uvijek je to reinterpretacija teksta, ali književnom djelu daje novi život i vraća ga u središte. Nema ništa logičnije da se kazališta laćaju suvremenih pisaca.
Znaju li nove generacije za “Boogieja”?
Mislim da da. To sam primijetio na mojem profilu na Facebooku kada mi se javljaju mlađi čitatelji s pohvalama ili pokudama. Mislim da ta knjiga ima svoj život, ali više se ne čita luđački kao 80-ih kada se pojavila. Tada je imala veliku medijsku podršku Radija 101, Poleta i Studentskog lista. Ozbiljni listovi kao Večernji i Vjesnik ignorirali su me. Doduše, u Vjesniku se pojavila vrlo negativna kritika kolege Josipa Pavičića pod naslovom “rasuto i besmisleno”. No i negativna kritika dobra je kritika. Najgore je kada nešto objavite, a nitko ne primijeti i ne da ni plus ni minus.
Što se dogodilo s kvorumaškom generacijom? Pa vi kvorumaši sada biste trebali “drmati” literarnom scenom?
Mi smo se raspali. Očito nismo imali talenta za preuzimanje institucija. Osobno nisam imao interesa za ulazak u institucije. Nešto sam napravio kao urednik u tri izdavačke kuće. Uredio sam više od 40 do 50 naslova uglavnom mlađih pisaca i nešto prijevodne esejistike. Ali kvorumaška generacija nije kapitalizirala na pravi način što je mogla. Možda za to nismo bili zainteresirani. Bilo nam je dosta napraviti nešto u literaturi.
Je li vas iznenadio ovaj krah knjižarstva?
Sada se dogodilo ono što se događa kad je potres. Ploče se godinama i desetljećima podvlače i onda se dogodi lom. I u knjižarstvu i u nakladništvu dogodila se kombinacija pohlepe, neznanja, velikih ambicija, nepoštenja. Kada se ne ide korak po korak, nego se želi stvoriti sve odjedanput, onda napravite dvorac na staklenim nogama koji se mora raspasti.
Gdje je nestao hrvatski čitatelj?
Hrvatske čitateljice, jer žene više čitaju. Dakle, gdje su nestale hrvatske čitateljice? Koliko se važnosti i pažnje daje objavljenim knjigama, dobro da ih je i ovoliko. Ne znam nijedne dnevne novine koje imaju kritiku poezije. Gdje su književni prilozi u dnevnim ili tjednim novinama? Express je tu iznimka. Na portalima je sve vijest osim da je neki pisac dobio nagradu, da je preveden vani, da mu je postavljen roman na daske. Toga nema na većini portala, no ima puno trash-informacija. Ako vam je jedini zakon broj klikova, onda imamo ovo što imamo.