Podrška Mađarske i Poljske Hrvatskoj dobrodošla, ali ništa bez Merkel i Macrona
ANALIZA MIRKA GALIĆA OSTAJE LI HRVATSKA IZVAN GRANICA SCHENGENA
Gleda li se sa strane, čini se da francusko-hrvatski odnosi počinju patiti od približavanja Hrvatske „crnim ovcama“EU politike Hrvatska se (još) nije službeno očitovala o europskoj platformi francuskoga predsjednika Macrona i o njegovoj ideji „novoga osnivanja“Europske unije, ne računa li se nekoliko rečenica, uglavnom kritičkih i negativnih, koje je o toj temi u Bukureštu neizravno izgovorila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Sudi li se iz teksta, a osobito iz konteksta njezine izjave, Francuska ne može računati na podršku Hrvatske u svome europskom planu ako ima u vidu ikakvu podjelu među državama, niti Hrvatska može očekivati da će biti povlaštena dođe li zaista na red opasno razvrstavanje europskih država u razrede prema njihovim sposobnostima da slijede proces europskoga ujedinjenja. Šefica hrvatske države bila je jasna, možda i prejasna, u stavu da treba doslovno izbrisati razlike između tzv. stare i nove Europe i u zastupanju mišljenja, koje inače ne zastupaju svi, da inicijativa Tri mora „osigurava koheziju europskoga prostora“. Hrvatska je tako s prvim dionicama izišla na diplomatsku burzu, koja je još u francuskim skelama, s izgledima svih drugih zemalja svoga ranga da ne određuje novi tečaj europske politike.
Govor na Sorboni
Francuska je čekala njemačke izbore da svečano objavi da je izišla iz dugogodišnje političke defenzive u Europi. U formi koju je prvi koristio François Mitterrand kad je prije 25 godina branio europski sporazum iz Maastrichta o osnivanju političke i monetarne unije, Emmanuel Macron izabrao je čuveno sveučilište Sorbonu i razgovor sa studentima da naglasi posebni, gotovo povijesni karakter svoga plana i da mu – uz primarno političku težinu – doda i intelektualnu dimenziju. Postalo je svima poznato što bi Francuska htjela s Europom; nepoznato je i njoj samoj što će od svoga plana moći provesti. Što je obećavao u kampanji, francuski predsjednik provodi na vlasti; izdvojio je Europu kao svoj najvažniji strateški vanjsko-politički projekt: njegova „vizija na 10 godina“polazi od toga da je proces ujedinjenja zastao, da mu treba dati „novi impuls“kako bi europske države (iz)gradile Uniju koja će biti „suverena, ujedinjena i demokratska“. Macron je, što upada u oči, prvi šef francuske države koji govori o suverenosti i suverenitetu Europske unije, što ga udaljava od njegovih prethodnika i približava njemačkim gledištima o Europi i europskome identitetu. U Berlinu će takvu evoluciju tvrde francuske suverenističke linije sigurno pozdraviti. Vjerojatno će biti manje oduševljeni radikalnim francuskim prijedlozima o integraciji eurozone, sa zajedničkim proračunom, s posebnim ministrom, u perspektivi i monetarnim fondom: kao što su Francuzi ljubomorno čuvali svoj suverenitet, tako su Nijemci s istom ljubomorom čuvali svoju monetarnu vlast i financijsku dominaciju u Uniji. Kancelarka Merkel u prvoj reakciji nije ulazila u detalje koji bi mogli dijeliti dvije države koje bi trebale izvesti Europu iz krize ujedinjenja. Zadovoljila se time da pozdravi „povratak Francuske na scenu“: i to je mnogo i znakovito.
Sporna identifikacija
Dosad je Njemačka imala inicijativu, čak i posljednju riječ,
u europskim pitanjima; sad je Francuska preuzela inicijativu; posljednja riječ ili će biti zajednička ili je neće biti, bit će usuglašena ili neće proći. U prvu liniju borbe za „novo osnivanje“Europe Macron je htio uključiti Španjolsku i Italiju, da ojača zapadni demokratski blok: Španjolska je zauzeta obranom razbijene vlastite države da bi branila europsko (ne)jedinstvo, Italija se sprema za izbore da bi se bavila Europom. Francuskoj se može predbaciti da zapostavlja drugu polovicu Europe, novu ili istočnu, kako je tko zove, na račun zemalja-osnivača iz njezine zapadne polovice, koju neki zovu i starom Europom, što i nije sasvim (ne)točno. Gleda li se samo kroz prizmu europskoga ujedinjenja, a da se ne ide dalje u povijest, zapadna je Europa starija, što ne znači da je istrošena i neupotrebljiva. Demokratsko iskustvo i gospodarski potencijali još su na njezinoj strani. Gdje je hrvatsko mjesto između europskoga zapada i istoka politički nije sporno. Kad su stvarali državu, Hrvati su mislili zapadnjački i težili zapadu; europski istok nosio je hipoteku komunizma. Prirodno je što se Hrvatska otvarala za države nove Europe, s Mađarskom koja je pružala dragocjenu logističku podršku u vrijeme obrane od agresije i političku potporu u pregovorima o pristupanju EU, s Poljskom, s kojom dijeli mnoga iskustva i vrijednosti, ili sa Slovačkom, s kojom je osobito bliska. Unatoč svom napretku u gospodarstvu, te države pokazuju izvjestan demokratski deficit, zbog čega su na indeksu Bruxellesa, da bi Hrvatska u bitnim pitanjima demokracije – pravne države, ljudskih prava, neovisnosti medija, autonomije pravosuđa – bila nekritički zarobljenikom njihovih sporova. Gospodarski interesi, koji se mogu provesti u sklopu inicijative Tri mora, sasvim su legitimni; politička identifikacija s tim državama mnogo je spornija. Zna li se koliko su Njemačka a pogotovo Francuska od promjene na čelu države, u sporu s Poljskom i Mađarskom, upitno je, ili nije, treba li Hrvatska svoje mjesto u prvom europskome razredu, dođe li do takvoga problematičnog razvrstavanja, tražiti s Orbanom i Kaczynskim, ili s jačim demokratskim parom Merkel - Macron. Ako bi se Europa, na svoju novu nesreću, dijelila na centar i periferiju, Hrvatska ima sve izglede da ostane na periferiji; nije u Eurozoni, i nema izgleda da se uskoro uključi u taj klub, nije u Schengenu, i nije sigurna da neće biti posljednja zemlja Unije koja će ostati izvan toga sustava kontrole granica.
Brže u Schengen
Činjenica da Europski parlament nije slijedio upute čelnoga čovjeka Komisije Jeana-Claudea Junckera da Hrvatsku (za)drži do kraja u istome paketu s Bugarskom i Rumunjskom, nego je precrtao našu zemlju, ozbiljno je upozorenje da Hrvatska mora više agitirati za svoje mjesto u Schengenu. Logično je i legitimno da hrvatska vanjska politika aktivira sve potencijale i Pantovčaka i Banskih dvora i Zrinjevca da izbjegne degradaciju u drugu europsku ligu. Podršku od Mađarske i Poljske i drugih država inicijative Tri mora ne treba odbacivati; svaki se glas računa, dok vlada načelo konsenzusa. Ključno je, međutim, hoće li Njemačka i Francuska uskratiti podršku. Berlin već dugo drži Hrvatsku na ledu i pušta je da sjedi s koljenima na pijesku; s Francuskom su odnosi imali velike amplitude, od obostranoga nepovjerenja iz Mitterrandove ere, do realističnoga savezništva iz doba Jacquesa Chiraca i njegovih nasljednika Sarkozyja i Hollandea. Gleda li se sa strane, čini se da razina komunikacije pada i da francusko-hrvatski odnosi počinju patiti od pri- bližavanja Hrvatske „crnim ovcama“europske politike. Želi li stvarno dati svoj prilog koheziji Europe, kako je to rekla predsjednica Republike u Bukureštu (gdje je, prije nje, prošao Emmanuel Macron), hrvatska vanjska politika neće moći voditi državu u Bruxelles tako da zaobilazi Berlin i Pariz.