Katalonci misle da ne riskiraju. Britanci su puno mudrije odigrali sa Škotskom
Represija koju je vlast iz Madrida upotrijebila samo će ojačati katalonske secesioniste. Britanci su puno mudrije odigrali sa Škotskom - kombinacijom ustupaka i toleriranja referenduma uspjeli su, barem na neko vrijeme, spriječiti odvajanje. Jer zašto po
Kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se odcjepljuju, a mi im kao ne damo”, slavni je odgovor novinaru Yutela vojnika Bahrudina Kaletovića, 19-godišnjeg Tuzlaka kojeg je rat u Sloveniji 1991. zatekao na odsluženju vojnog roka u JNA u Karlovcu, da bi ga, zajedno s drugim zbunjenim tinejdžerima, glavonje poput Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića poslali da silom zadržava Sloveniju u već raspadnutoj Jugoslaviji. Vjerojatno je slična misao prolazila glavom mnogom španjolskom policajcu poslanom ovog tjedna pendrečiti po Barceloni, u pokušaju da spriječi ono što upravo takvim postupanjem čini nezaustavljivim, jer gušiti separatizam pendrekom je kao gasiti vatru kerozinom, pogotovo u 21. stoljeću, s milijun prosvjednika na ulicama velikog europskog grada. Ovog tjedna, na dan održavanja referenduma o neovisnosti Katalonije više od tisuću ljudi je
Španjolska je jedna od četiri države iz EU koja nije priznala Kosovo, upravo ih straha od baskijskog i katalonskog separatizma, koji bi se mogli pozvati na isto načelo. Ako dođe do secesije Katalonije, zamislivo je da Srbija za koju godinu bude jedna od rijetkih zemalja koje ne priznaju neovisnost Katalonije
ozlijeđeno u sukobima policije i građana, i pravo je čudo da nije bilo mrtvih. Stariji čitatelji će se sjetiti sličnog uredovanja jugomilicionera na Kosovu, među kojima su bili i brojni Hrvati poslani tisuću kilometara daleko na jug držati za srpske interese dva milijuna Albanaca u pokornosti. Pa je završilo kako je završilo. Događaji u Kataloniji, na prvi pogled, predstavljaju anomaliju u odnosu na globalne tendencije koje traju već desetljećima. Svijet se u procesu kojeg pojednostavljeno nazivamo “globalizacijom” sve više povezuje i ujedinjuje. Tako veći dio Europe, uključujući i nekada zakrvljene nacionalne države, u čijim su ne tako davnim međusobnim ratovima stradali milijuni ljudi, danas ima istu valutu, putuje bez granica i posluje bez carina. Globalno, više-manje gledamo iste filmove i serije, slušamo istu glazbu, oblačimo iste krpe, imamo iste sportske i pop heroje. Sa švedskog kauča danas gledam tursku sapunicu na južnokorejski televizoru obučen u španjolsku trenirku (sve je proizvedeno u Kini), a pri tome jedem bananu iz Kolumbije i pijem kavu iz Kenije. Dovoljno je pogledati vlastitu svakodnevicu za shvatiti kako se ekonomski, tehnološki, medijski, kulturno, sportski svijet sve više povezuje i “briše granice”. Otkud onda inzistiranje na partikularnom identitetu i separatizam kao njegova posljedica? I je li to nešto anakrono? Izgleda da nije. Postmoderno razdoblje u kojem živimo, s jedne strane slabi nacionalne države i identitete, čini nas globalnijim, sve više građanima svijeta, ali s druge strane jača podidentitete, regionalne, lokalne i, kao što vidimo i na primjeru Katalonije, naročito nedovršene nacionalne. Pri tome, istovremeno, nacionalne države, pogotovo u Europi, već desetljećima gube ovlasti – tako, primjerice, Kraljevina Španjolska nema više svoju monetu, već zajednički euro, nema svoju potpuno autonomnu vojsku, već je dio NATO pakta kao šireg, globalnog sustava sigurnosti, ne može u odnosu na ostatak Europe voditi svoju nacionalnu ekonomsku politiku, jer je kao članica EU pristala na to da unutar nje nema carina i prihvatila brojna druga pravila igre. Španjolska je, dakle, kao i većina drugih europskih država, dio suvereniteta prenijela na šire euro-atlantske integracije. Ne čudi stoga što je sve manje Španjolaca spremno ići od kuće pendrečiti druge za “jedinstvenu Španjolsku” koja je ionako sve manje španjolska. U fazi sve mekšeg identiteta starih nacionalnih država na Zapadu čini se nezaustavljivim realiziranje svih drugih identitetskih okvira do krajnjih granica gdje za njih postoji “supstancija”, tj. spoj identitetske osnove, sposobnog vodstva, ekonomske snage, spremnosti na eventualna odricanja za slobodu i neovisnost, bilo da žele postati samostalne države, priključiti se drugima ili postići maksimalno mogući stupanj autonomije ako se radi o podentitetima. Šutnja zvanične hrvatske politike prema događajima u Kataloniji je sramotna. Nitko nije očekivao da će Premijer ili Predsjednica dati javnu potporu katalonskom narodu u borbi za samostalnu državu ili da će pozvati španjolskog veleposlanika na konzultacije i izraziti mu zgroženost nad policijskom represijom na dan referenduma, niti, s druge strane, da će osuditi neustavni referendum kao pokušaj razbijanja prijateljske države. Ali nekakav stav su mogli i morali zauzeti. U javnosti se, pak, prepoznaju različita stajališta – od instinktivne simpatije za katalonsku borbu za samostalnost, koja se asocijativno povezuje s Hrvatskom devedesetih, iako su konteksti potpuno različiti, do “straha” za Istru, Dubrovnik ili Peščenicu, tj. sve što je nekada imalo neki državni ili autonomni okvir, izgrađen podidentitet ili iskazivalo težnju autonomiji, ozbiljno ili u šali. No, za razliku od nekih tobožnjih pandana, Katalonija posjeduje sve elemente da postane ozbiljna država, ima sedam i pol milijuna stanovnika, moćnu metropolu, jezik i kulturnu baštinu, i BDP koji prilično nadmašuje ostatak Španjolske. Zašto se onda bune, ako im ekonomski unutar Španjolske sasvim dobro ide, a višak poreza kojeg daju u odnosu na ono što primaju nije dovoljno opravdanje za rizik kojeg poduzimaju inzistiranjem na secesiji? Iz pozicije plitkih liberala, kojima je sve u životu ekonomija, to djeluje besmisleno, jer eventualnim oružanim sukobom ili izolacijom Katalonci riskiraju osiromašenje. Ali čovjek je i biće identiteta kojeg često nastoji potvrditi i onda kada time riskira dobiti po glavi ili džepu. Stoga će represija koju je vlast iz Madrida upotrijebila samo ojačati katalonske secesioniste. Britanci su puno mudrije odigrali sa Škotskom - kombinacijom ustupaka i toleriranja referenduma uspjeli su, barem na neko vrijeme, spriječiti odvajanje. Jer zašto po svaku cijenu odlaziti od nekoga tko te ionako ne prisiljava da ostaneš s njim? Ako Katalonci mirno ostvare svoju težnju za samostalnošću, u praksi će se malo toga promijeniti. Bit će dio Europske unije, neće biti graničnih prijelaza prema Kraljevini Španjolskoj, plaćat će se i dalje u eurima, Barcelona, istina, neće igrati u Primeri protiv Reala, ali će se sve češće susretati u Ligi prvaka. Katalonci će dobiti nacionalnu državu u trenutku kada ona de facto znači vrlo malo, ali ako je to želja većine stanovništva, zašto ih silom držati u okviru u kojem ne žele biti? Čini se kako je manje problem u samoj neovisnoj Kataloniji, a više u presedanu, koji u nekim drugim kontekstima može stvoriti puno više nevolja. Tu s pirinejskog opet dolazimo na balkanski poluotok. Španjolska je jedna od četiri države iz EU koja nije priznala Kosovo, upravo ih straha od baskijskog i katalonskog separatizma, koji bi se mogli pozvati na isto načelo. Ako dođe do secesije Katalonije, zamislivo je da po onoj “ja tebi serdare, ti meni vojvodo”, Srbija za koju godinu bude jedna od rijetkih zemalja koje ne priznaju neovisnost Katalonije. Promišljeno svrstavanje na stranu Barcelone ili Madrida danas proizlazi iz temeljnog stava prema tome treba li, u globaliziranom 21. stoljeću, posebno u Europi, pustiti sve identitete da se realiziraju do kraja i ne održavati ništa na okupu silom, ili, pak, po svaku cijenu braniti postojeći međunarodni poredak, birajući radije poneku “tamnicu” u ruci, u strahu od “Pandorine kutije” na grani. Nino Raspudić